Trenutak kada sam željela približiti i religiju u mom životu, u cilju da pomognem sama sebi zbio se prije dvije i pol godine kada se moj brat preselio u vječnost.
Cijeli život praktični vjernik, misleći da je to dovoljno, a onda izgubljena u masi.
Teško je u tom trenutku shvatiti da smo u Njegovoj ruci, da živimo u ritmu Njegove riječi. Shvatila sam da lutam i onda krenula u potragu. Svi oni divni ljudi koji su mi davali potporu ipak nisu imali vremena za mene, vremena koje sam ja trebala.
U tom trenutku providnošću Božjom dolazim u grupu u kojoj mi je pružena potpora na nekoliko razina, od one psihološke do potpore u kojoj shvaćam da nisam sama, da je Krist sa mnom i onda kada me ljudi ostave.
Razumijevanje sebe vodi do prave čovječnosti, do razumijevanja straha, očaja, depresije, opsesije, prodire se u  njih i nanovo ispisuje u novi kodeks gdje gube snagu i težinu, postaju ukroćene u životu i duši.

Grupa kao takva dala mi je osjećaj zajedništva, razumijevanja. Osjetila sam duboku empatiju u kontinuiranom radu koji je kao takav potreban da bi se spoznali svi problemi, sva bol, da bi mogli na taj način rasti pijući iz vlastitog izvora.
Jer tko ne osjeća radost kada se osjeća prihvaćenim onakav kakav jest?
Upravo zbog toga potrebno je ozračje grupe u kojoj se radi zajedno, u kojoj imamo vremena slušati sebe i druge.
Želja za rastom, za spoznajom Boga je životna, no bez stalnosti kakvu pruža grupa i ustrajnosti, želja bi ostala sama ili bi se ugasila.
U današnjem svijetu naglašene individualizacije s jedne strane, odnosno globalizacije s druge strane nije ostavljeno mjesto za čovjeka. Koliko god se priča o potrebama ljudi, o brizi, o ljubavi toga kao da je sve manje. Zato sam mišljenja da upravo ovakav način edukacije, rada, i brige za čovjeka kršćanina daje prostora za širenje ideje o Kristu koji se upravo zalaže za čovjeka.
Ovim putem ˝izobrazbe˝ daje se s jedne strane mogućnost,a s druge potpora i laicima da se uključe u ŽIVU CRKVU te slijede PUT MISIONARA MILOSRĐA.