Najvisi predstavnik Crkve u Ekvadoru, nadbiskup glavnog grada Quita – mnsr. Raul Vela u posjeti centru s. Lenke Covic i njenoj Zajednici Krista Misionara Molitelja

S. Lenka Covic i njena susestra s. Maritza Rolon 26. rujna posjetile su nadbiskupa R. Velu iznoseci mu slozenu i skoro nemogucu pastoralnu situaciju u podrucju svoje zupe Oyacoto, u sjevernom predgradju Quita, koja zapravo i nema zupnika, sto je veliki problem za tamosnje siromasno stanovnistvo, i ogromni posao za mladu Zajednicu Krista Misionara Molitelja, koju je s. Lenka osnovala prije desetak godina, i u koju se do sad ukljucilo 10 djevojaka Indijanki iz Ekvadora, i koja zapravo jedina pastoralno djeluje u toj maloj zupi velikih potreba…

Uz skolu s 50-ak djevojaka i vrtic s 50-ak djece koje vode, osiguravajuci i dva obroka dnevno svojim siromasnim ucenicama i maloj djeci, internat za 10ak djevojaka koje tamo i zive, a koje inace ne bi imale prilike za skolovanje, sestre vode i odrzavaju redovite tjedne molitvene susrete, uz pjesmu s gitarom, u 3 crkvice svoje zupe – St. Miguelu, St. Aniti i St. Francescu.
S. Lenka obavlja i sve poslove zupnog ureda – izdaje potrebne potvrde o sakramentima zapisanim u zupnoj knjizi i druge dokumente, a kako nema svecenika cak niti za nedjeljnu sv. Misu ni u jednoj od 3 zupne crkvice, s. Lenka ima odobrenje i za dijeliti sv. Pricest koju je svecenik ranije posvetio i pohranio u Svetohranistu.

Nadbiskup R. Vela je pazljivo saslusao sve poteskoce s kojima se sestre Krista Misionara Molitelja susrecu u svom neiscrpnom radu, te obecao i osobno obici sestre, njihov centar i njihovu zupu.

No, nitko se nije mogao niti nadati da ce to uciniti vec sutradan, u cetvrtak 27. rujna, dobro zaprasivsi svoj auto na par kilometara dugom pjescanom putu, kojim sestre svakodnevno vise puta prolaze, dovozeci svu djecu u vrtic, i odvozeci ih njihovim domovima, a koji se od makadamske staze odvaja prema centru s. Lenke, ugodno iznedadivsi sestre i zatekavsi ih u njihovim svakodnevnim poslovima i od rada zaprasenim haljinama, u njihovom pjescanom okruzenju.

Nadbiskup se s ocinskom paznjom susreo sa s. Lenkom i svakom od deset sestara, pa cak i s nama dvjema volonterkama iz Ekvadora i Hrvatske, pocastivsi nas svojom zahvalnoscu za nas rad, raspitavsi se i o Hrvatskoj i kardinalu Stepincu na izlozenoj slici, kojem se sestre svakodnevno utjecu, zakljucivsi da je Hrvatska jako dobra zemlja, trudeci se zapamtiti nasa imena i udijelivsi nam svoj nadbiskupski blagoslov, znakom kriza na celu svake od nas, interesirajuci se za nase poslove, i posebno za sv. Misu koju od ovog mjeseca srijedom ujutro imamo u skoli s nasim ucenicama, zahvaljujuci p. Antoniju, talijanskom misionaru, koji se prvi odazvao na ustrajne zamolbe s. Lenke.

Na kraju ovog toplog i poticajnog susreta, nadbiskup se poklonio pred Svetohranistem u nasoj maloj kapeli, klececi nekoliko minuta, duboko uronivsi u molitvu, cija dubina i snaga kao da je istovremeno doticala nasa srca, dajuci nam novu snagu, blagoslov i poticaj za sav nas rad i trud.

Ovaj nadbiskupov ocinski posjet podrske, bas kao i njegovo prezime Vela – sto na spanjolskom znaci i “svijeca”, i “bdijenje” i “jedro”, otvorio je i najavio nova i bolja vremena za ovu siromasnu zupu koja bi bez Zajednice Krista Misionara Molitelja, kao i bez nadbiskupove osobne podrske, doslovno bila “Bogu iza ledja”…

Drina Cavar


Pocetak skolske godine u odgojno obrazovnom centru s. Lenke u Ekvadoru

Nakon par sati leta iz Splita do Amsterdama, i onda jos 14 sati prekoocenaskog leta preko Benheurea i Guayaquila – konacno sam stigla u Quito – glavni grad Ekvadora – i to 7 sati mladja!
Jer je tocno toliko vremenska razlika izmedju Ekvadora i Hrvatske.

U mnostvu u cekaoni aerodroma odmah sam prepoznala s. Lenku i njenu susestru s. Maritzu – koja je za svaki slucaj drzala i zuti balon s natpisom: “Drina, bienvenida!”

Njihovim trosnim kamionom krenuli smo prema nase odredistu, kroz zivopisne latinoamericke ulicice, sa sarenim rucno ispisanim nazivima trgovina, probijajuci se kroz prometnu guzvu, u kojoj se previse i ne postuju prometna pravila – sva se daju improvizirati…
No, vrlo brzo, na moje iznenadjenje, asfaltiranu cestu zamijenila je makadamska, a uskoro cak niti takva – vec nesto sto se bas i ne moze nazvati cestom, jer vise slici na nekakve pjescane nanose…
I nakon par kilometara voznje tim “pjescanikom”, konacno sam stigla u njihov, a od sada i moj novi dom…Ostalih 9 sestara Indijanki njihove male, ali velike Zajednice Krista misionara i molitelja docekale su me pjesmom i pri izlasku iz kamiona posule sarenim konfetima, u znak dobrodoslice, te me redom izljubile i zagrlile…
Odmah sutradan, na sv. Misi, p. Heraldo, Kolumbijanac, koji je bas drzao sestrama duhovnu obnovu, blagoslovio je i predao misijske krizeve ekvadorskoj volonterki Sariti i meni…

Isto popodne krenula sam sa s. Rositom na svoj prvi zadatak…
Talijanski misionar p. Antonio vozio nas je u tristotinjak km udaljeni Esmeraldas, na obali Tihog oceana, gaje smo trebali obici i dovesti neke od nasih siromasnih ucenica, koje inace ne bi imale prilike za bilo kakvu skolu…Vozili smo se preko Anda, kroz krasne tropske predjele s bujnom vegetacijom: bananama, bambusima, marakujom i papajom, spustajuci se s nasih 2500 m nadmorske visine prema morskoj obali…
P. Antonio, inace iz Verone, je misionar u Ekvadoru vec skoro 30 godina, odgojitelj sjemenistaraca i bivsi zupnik u Esmeraldasu, koji savrseno poznaje citav kraj, ljude i nacin zivota, te rado prica, na talijanskom, sto i nema cesto prilike, o svojim misijskim dozivljajima: visesatnim pjesacenjima u najzabacenije krajeve, uz simpaticen komentare – kako je npr. ono sto Europljani nazivaju alpinizam, ovdje zapravo – andinizam, i sl.
S. Rosita i ja smjestile smo se u svoju soba u sjemenistu i duhovnom centru u Esmeraldasu, gdje zivi i tamosnji biskup, i gdje nas je ljubazno primio p. Giulian, sa svojim sjemenistarcima…
Srecom i p. Giulian zna talijanski, pa mi je zapravo najteze bilo sporazumjeti se sa s. Rositom, koja govori samo spanjolski, koji ipak nije toliko slican talijanskom, kako sam se nadala…
No, uz puno dobre volje i nas dvije smo savladavale sve komunickacijske barijere…

I ujutro hrabro zajedno same krenule po nase cure u obliznje siromasno naselje Carlos Concha…
Bilo mi je totalno neobicno vidjeti kako tamo ljudi zive u nekakvim drvenim nastambama, za koje bi baraka bio prefin izraz…
Prva obitelj do koje smo isle, stanuje bas uz rijeku, gdje se iz camaca banane tovare na magarad i tako transportiraju dalje do kamiona…
I dok je s. Rosita razgovarala sa zbunjenim roditeljima, odjevenim u neke prljave dronjke, jedno njihovo mladje dijete se drvenim ljestvama veralo kroz nesto slicno ulazu u njihovu drvenu nastambu…
A s. Rosita je saznala da se nasa nesudjena 15-godisnja ucenica, prije kojih par tjedana udala u obliznje selo, pa tako ipak nista od njenog skolovanja…
U drugoj obitleji samo nesto drugacijih stambneih uvjeta, nisu mogli odmah pustiti cure s nama, ali su ih obecali dovesti sljedeci tjedan…(No, ipak nisu, vec je s. Rosita i sljedeci tjedan trebala istim putem po njih…)
Onda smo se, uz zvuke glasne latinoamericke glazbe, koja je cijelom mjestu davala dodatni zivotni ugodjaj, zaputili u sljedece mjesto pricekavsii autobús, u kojem nas je docekala slicna atmosfera, i naravno – glazba, koja je ovdje cini se – doista sastavni dio zivota…
Nakon 30ak min voznje, duz tropskog krajolika, stigli smo do drugog, jos siromasnijeg drvenog sela, gdje su 2 curice veselo potrcale u susret s. Rositi, i povele nas do rijeke, koja je za to mjesto sve: i kupaona, i stroj za pranje rublja…Zene su ispirale svoju robu u rijecnim plicacima, a djecica se kupala (doslovno!)
Nakon par sati cekanja, pridruzile su nam se jos 3 djevojke iz obliznjeg, jos zabacenijeg sela, do kojeg cak jos nije stigla niti struja…

I sutradan, u nedjelju, nas je sve p. Antonio, istim zivopisnim putem – povezao prema nasem malom centru – odnosno curice – u novu buducnost, koja je pocela vec sljedeci dan, kad su se s ostalim djevojkama u svojim skolskim uniformama postrojile pred ulazom u skormnu ucionicu, te uz molitvu i intonaciju ekvadorske himne pred ekvadorskom zastavom, uz upute njima stroge s. Maritze, upoznavanje s pravilnikom skole, predstavljanje osoblja i nove uciteljice engleskog jezika i informatike tj. moje malenkosti…
Vec sljedeci trenutak nasla sam se u jednom od 3 srednjoskoska razreda, predajuci engleski…
A nase dvoriste bilo je puno djecice vrticke dobi, koja su trckarala u raznim smjerovima, dok su njihovi roditelji, koji su iznimno prvi dan dosli s njima, pozdravljali sestre…
U citavu atmosferu, nekako mi se posebno dobro uklapala velika slika na dvorisnom zidu, naseg blazenika, kardinala Stepinca, koji je i sam posebno volio djecicu…Citav prizor podsjetio me na njegovu poznatu fotografiju na kojoj djecici dijeli bombone, i osjetila sam poticaj  - bas tu fotografiju nabaviti, dati uvecati i uokviriti, te pokloniti ovom toliko evandjeoskom centru s. Lenke!

Iz dana u dan, otkrivala sam mnostvo i bogatstvo aktivnosti s. Lenke i njene Zajednice Krista Misionara Molitelja – tu su jaslice koje vodi s. Rosita, 4-godisnja djeca kod volonterke Sarite (tzv. Pre-basica – predskolski uzrast),  5-godisnjaci s. Tati (to je ovdje tzv. 1 osnovne), pa 6-godisnjaci done Pepite – 2. osnovne…
Ukupno 50-ak djecice, koju svu treba dvaput dnevno nahraniti, u nekoliko smjena, prije toga sva stanu u red za pranje ruku, pa molitva, pjesmica malom Isusu i dobar tek!
Kuhanje i dijeljenje rucka, pranje mnostva sudja, i na kraju sestre svu tu djecicu smjestaju u kamion, i u nekoliko tura voze njihovim domovima, da bi ujutro opet isle po njih, istim pjescanim putem – pa molile i radile s njima, pjevale, hranile ih…

A tu je i 50-ak skolskih djevojaka u tzv. 8, 9. i 10. razredu, koje isto treba i obrazovati i odgajati i nahraniti, pa 12-ak djevojaka iz okolice Esmeraldasa, koje tu i zive, a jos dvije djevojcice iz obliznjih vrlo problematicnih obitelji su ovdje nasle utociste, nakon svih trauma koje su u djetinjstvu prezivjele…

Treba nahraniti i petoricu radnika, koji upravo izgradjuju dvije nove ucionice, jer je sadasnji prostor vise nego nedovoljan za sve postojece aktivnosti, a kamo li za one koje su tek  u planu….

I tek popodne, kad se sva djeca nahrane i odvezu kucama, vrijeme je da i sestre rucaju, u veseloj i opustenoj atmosferi, kao da prijepodne uopce nije bilo naporno…Nakon pranja jos tog sudja, vrijeme je za osobni sat molitve pred Presvetim u maloj kapeli, dezurstva uz cure u internatu, i molitva vecernje uz razmatranja…Vecera i iza 21h pocinak, uoci novog burnog dana…

Drina Cavar
Laik Misionar Milosrdja 
Udruge Zdenac
Quito, 15.9.2007Quito, 01.10..2007

San Miguel i pun lavor rize

U nasoj zupi bez zupnika – Oyacoto kod Quita, postoje tri male crkvice: San Francisco, Santa Anita i San Miguel, o kojima se svima brinu nase sestre Zajednice Krista Misionara Molitelja. Imaju kljuceve, uredjuju ih, pospremaju, odrzavaju tjedne molitvene susrete s pjesmom i gitarom, zvonom pozivaju svoje siromasne zupljane da im se pridruze, a ako s. Lenka ne uspije ni s jednim svecenikom dogovoriti nedjeljnu sv. Misu, onda ona cak dijeli i sv. Pricest iz Svetohranista.

Posebno lijepo i svecano bude na blagdan nekog od zastitnika ovih triju crkvica…Uoci pojedinog blagdana, sestre vode i animiraju molitvenu devetnicu tome svecu, a slavlje i molitva se cesto produlje i danima nakon blagdana.

I dok s. Maria i s. Patricia vode devetnicu uoci sv. Franje (4.10) u crkvici San Francisco, s. Paola i s. Lis su zaduzene za proslavu blagdana sv. Mihaela, Rafaela i Gabrijela (29.9) u crkvici San Miguela, koji je ovdje posebno omiljen i slavljen.

Na sam blandan, cak je dosao i svecenik – p. Delfín, iz obliznje zupe, sluziti sv. Misu, nakon koje je bila svecana procesija s kipom San Miguela, kroz citavo mjesto, uz latice ruza, zvuke ekvadorskih duhovnih pjesama, i ispaljivanje raznobojnih raketa cijelim putem – pravi vatromet u cast njihovom nebeskom zastitniku. Nakon sto se procesija vratila u crkvicu, dodijeljene su medalje i priznanja zasluznim starijim gradjanima, njih dvadesetak, koji su se ranijih godina potrudili poboljsati kvalitetu zivota u mjestu – uvodjenjem struje, vodovoda i sl, i to sve ne tako davno…Dodijeljeni su i pehari najboljim izvodjacima narodnih ekvadorskih plesova, ciji je festival odrzan vecer prije blagdana.

A devet dana nakon blagdana, odrzava se svakodenvna molitva sv. Krunice, svaki put u drugoj obitelji. Najprije sestre zvonjavom crkvenih zvona najave pocetak susreta, svi koji zele sudjelovati okupe se u crkvici San Miguela, glava obitelji domacina svecano preuzme kip San Miguela, i noseci ga u narucju povede procesiju od stotinjak ljudi sa puno djece prema svojoj obiteljskoj kuci, uz pjesmu, molitvu, ispaljivanje sarenih raketa, i latice ruza, kojima starije curice zasipaju kip, a mladje ih onda veselo skupljaju…

Domacin je u svom domu unaprijed pripremio prostoriju za docek San Miguela i uzvanika, s malim stolom koji ce sluziti kao postolje za kip San Miguela, i stolicama svuda okolo. Tu se nastavlja molitva krunice, sa svecanom pjesmom, pa cak i plesom izmedju pojedinih desetaka, a tijekom desetka, svaku Zdravo Mariju moli druga osoba, drzeci u narucju Andjelov kip, i izgovarajuci svoje molitvene nakane, nakon cega predaje kip drugoj osobi medju okupljenima, za koju osjeti nadahnuce…

Nakon dovrsetka ovakve doista dinamicne i zivopisne sv. Krunice, slijedi mala zakuska, za koju su se pobrinuli vrijedni domacini, ali prilicno razlicita od onih na koje smo mi Europljani navikli. Najneobicnije je sto nema stola, nego se jede tako sjedeci, drzeci tanjur u krilu – i to za one koji dobiju tanjure, cime smo ovaj put iznimno bile pocascene mi sestre i volonterke Zajednice Krista Misionara Molitelja, dok su svi ostali uzvanici istom, zajednickom zlicom jeli iz lavora punog rize i krumpira, kojeg je jedan od domacina nosio od jednog do drugog…Od kojih su neki uzeli svoj zalogaj, i vratili zlicu u lavor, a drugi (valjda oni malo finiji : ) zlicom zagrabili i stavili na svoj dlan, te  se na taj nacin pridruzili gozbi…Dok sam ja bila sretna i pocascena s vlastitim tanjurom i vlastitom zlicom u svome krilu, uzivajuci u ovom doista ukusnom jelu, i neobicnoj atmosferi, punoj neke posebne topline, doista andjeoskog zajednistva i velikodusne gostoljubivosti – do posljednjeg zrna rize!

Drina Cavar
Laik Misionar Milosrdja 
Udruge Zdenac
Quito, 01.10.2007