Nedjeljno čitanje 11.11.2007.

Mojsije – starozavjetni zakonodavac i prorok
Isus se uspinje kao i Mojsije na brdo i s njega objavljuje svoje tumačenje židovske Tore. Kod preobraženja pojavljuje se Mojsije uz Iliju. Ta scena služi Isusovoj proslavi; on pripada, kao i Mojsije i Ilija, nebeskom svijetu u koji će ući poslije svog uskrsnuća. Podsjećanje na Mojsija potkrjepljeno je Božjim glasom: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte!“ To  je neizravan citat iz Pnz 18,15: Prorok kojega će Bog podići iz tvoje sredine reći će Izraelcima „sve što mu zapovijedim“. Od Mojsija obećani prorok posljednjih vremena konačno će Božju riječ reći njegovu narodu. Nije li to govornik Govora na gori koji se osvrće na riječi Mojsijeva zakona, ali ih svojim tumačenjem nadmašuje i usavršuje? Nije li on prorok koji u Božje ime zaoštrava propise Zakona i proročki ih nadvisuje?

Na jednom je mjestu ipak umanjen Mojsijev autoritet. U pitanju ženidbene rastave, kad se farizeji pozivaju na to kako im je Mojsije naredio da ženi izdaju otpusni list, Isus odgovara: „Mojsije vam je zbog vašeg okorjelog srca dopustio da možete otpustiti svoje žene; ali u početku nije bilo tako. Dakle tu se Isus ne drži Mojsijeva propisa već poseže za iskonskom voljom Božjom. Isus stoji kritički prema Mojsijevu učiteljskom autoritetu; ali ipak ne napada Mojsija. U raspravi o uskrsnuću citira se propis o leviratskoj ženidbi koji potječe od Mojsija, ali se ipak ne povlače zaključci za učenje. Isus se ne osvrće na slučaj već sporno pitanje uskrsnuća mrtvih skreće u drugom smjeru: Bog nije Bog mrtvih već živih. Sitničava i cjepidlačna argumentacija saduceja ide posve u prazno.
Saduceji – politički oportunisti, prihvaćaju samo Toru. Oni ne mare za proročke i druge spise židovske tradicije i materijalistički gledaju na život.
Po zakonu levirata, koji je Bog dao po Mojsiju, udovicu umrlog brata dužan je preuzeti brat koji ostaje u životu i podignuti potomstvo pokojnomu bratu. Ovaj zakon želi osigurati sigurnost udovice i težnju za potomstvom koja je u čovjeku duboko ukorijenjena. Na temelju ovog zakona saduceji žele dokazati apsurdnost govora o životu poslije ovog zemaljskog.

27Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: 28"Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. 29Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. 30Drugi uze njegovu ženu, 31onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. 32Naposljetku umrije i žena. 33Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu." 34Reče im Isus: "Djeca se ovog svijeta žene i udaju. 35No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. 36Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." 37"A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. 38A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!"

Volja Božja u tekstu: vjera u uskrsnuće!

Nositelji volje Božje
Isus

Plodovi volje Božje
Oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća." "A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!"

Tko je naš Bog?
Naš Bog je Bog živih, za nj svi žive. Bog koji daje život vječni, koji nas čini sinovima svojim, koji nas je pozvao na trajno življenje.

Gdje je naš Bog?
On je sa Mojsijem, Abrahamom, Izakom, Jakovom, on je među saducejima, književnicima, on je sa anđelima i svima koji vjeruju u Boga živoga!

Što želi i očekuje od nas?
Pitanje uskrsnuća je pitanje vjere. Vjerovati u budući život, temelj je svakog kršćanina. Nada u uskrsnuće, jamstvo našeg Spasitelja.
Oduvijek je i bit će dok je čovjeka na zemlji, zagonetka o vječnosti. Pitanje vječnosti igralo se po mnogim glavama filozofa, mislioca.. a koje je i dan danas neobjašnjeno onako kako si ga želi predočiti suvremeni čovjek. Ako ga želimo predočiti i ukalupiti pojmom vremena kao gibanja, promjene i prolaznosti onda smo na krivom putu. Vječnost nema ni početak ni kraj, vječnost je biti stalno uronjen u Bogu.
Odnos čovjeka prema Bogu – Ljubavi, odlučuje hoće li vrijeme za njega biti podređena prolaznost ili će svaki trenutak biti kap iz mora vječnosti, koju za trenutak posjeduje, i koju će napokon ponovo susresti kad ga poslije ovog zemaljskog života oblije (okruži) „more“ sa svih strana. Svako vrijeme, svaki trenutak proživljen u ljubavi jest vječno trajanje, vječno vrijeme.(Wilfrid Stinissen)

                                             Bog Vas blagoslovio!