Kroz Ramu je u antičko doba prolazila rimska cesta od Solina prema središnjoj Bosni. Danas kroz Ramu prolazi magistralna cesta od Mostara prema Bugojnu i Zagrebu. Regionalna cesta, kompletno završena 2006. godine spaja Ramu s Tomislavgradom, Livnom i Kupresom na zapadu.
Kršćanstvo se u ramskom kraju ukorijenilo vrlo rano. O tome svjedoče ostaci starokršćanske bazilike u selu Varvara, porušene u 6.st. Naziv Rama prvi put se spominje u 12.st. Tada hrvatsko-ugarski kraljevi počinju svojoj tituli dodavati i izraz „rex Ramae“ (kralj Rame). Godine 1482. Turci su osvojili Ramu i pod njihovom je vlašću ostala četiri stoljeća.

Rama – Šćit – Samostan i župa Uznesenja Marijina

Samostan u Rami su podigli franjevci u 15. st. i on je jedan od 13 samostana koji se spominju 1514. godine u popisu Bosanske provincije. Samostan i crkva su više puta spaljeni i obnavljani ( četiri odnosno pet puta) da bi 1687. bili potpuno napušteni. Te godine su franjevci, zajedno s dijelom katolika, na nagovor mletačkog providura Antuna Zena, iselili u Cetinsku krajinu. Sa sobom su ponijeli neke dragocijenosti, među kojima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju.
Svoje zadnje tragično stradanje crkva je doživjela 1942. kada su je zapalili partizani. Tada je ubijen i gvardijan i nešto kasnije kapelan. Iste godine četnici su izvršili pokolj nad više od devet stotina nedužnih ljudi. Prva javna komemoracija tih žrtava smjela se obaviti tek u jesen 1990. godine.
S crkvom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike, crkveno ruho, kaleži, pokaznice. Knjižnica je imala vrlo vrijedne povijesne i teološke knjige, matice pisane od 1781. bosančicom i latinicom, za koje je jedan ministarski izaslanik rekao da vrijede toliko da im se stranice dukatima popločaju.    
Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. godine kada počinje obnova crkve. „Okupacija“ samostana prestala je 1962. godine ( služio kao skladište otkupljenog žita, ambulanta, mjesni ured, pošta, zatvor) a 1964. iz njega su iselili i posljednji stanovnici, dva policajca s obiteljima.
Iako su i prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina Rođenja 8. rujna.
Godine 1914. ramski su franjevci počeli izgradnju novog samostana, koji je 1930. godine bio dovršen i useljen. Novi samostan izgrađen je za stanovanje, a postojeći je iskorišten za smještaj kulturnih i umjetničkih sadržaja.     
U tom starom samostanu nalazi se zavičajna etnografska zbirka kao i zbirka od 138 umjetničkih djela, koje su autori darovali samostanu povodom obilježavanja 700 godina djelovanja franjevaca u Bosni (1991. god.), te brojni drugi umjetnički radovi.

Unutrašnjost crkve krasi velika oltarna slika , te dvije postranske , koje su tematski posvećene Gospi. To je djelo slikara Josipa Bifela iz Zagreba. Isti je autor izradio postaje križnog puta, oslikao pročelje kora i izradio sliku sv. Terezije. U crkvi se nalazi i slika Gabrijela Jurkića, koja je ustvari kopija negdašnje Gospine slike, te slika sv. Franje od Ljube Laha.     

U samostanskom dvorištu postavljene su vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i spomen obilježje ramskim žrtvama od akademskog kipara Mile Blaževića, te Posljednja večera, Diva Grabovčeva i Gospina vrata od akademskog kipara Kuzme Kovačića.
Od 2001. godine na Šćitu djeluje humanitarna organizacija „Kuća mira“ u čijem je programu, između ostalog,  planiran rad s traumatiziranim ljudima i programi duhovnog karaktera.

Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo je kulturni pejzaž i područje Franjevačkog samostana i crkve nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.