Evo što nam pričaju. Kao da je znala, teta Jela je sjedila  na stubištu ispred kuće i čekala. Nitko joj nije obećao doći, ipak je čekala.  kad nas je vidjela,  veselju  nije bilo kraja. Dotrčao je Mute, to je momak s posebnim potrebama.  Pošli smo u Jelinu kuhinju očekujući užaren šporet da se malo ogrijemo. Nije bilo vatre, jer nema dovoljno drva. Jela nam je rekla da se grije na siječanjskom suncu i tako štedi ostatak drva. Jedna starica od osamdeset godina, u hladnoj kamenoj kući, bez ogrijeva ,strašna je stvarnost. Donijeli smo joj košaru namirnica. Bila je sretna. Još samo da smo donijeli neke patike e tada bi sve imala. I drva bi prežalila. To ćemo joj poslati po rođaku Marku. Alenka joj je izmjerila tlak. Doduše na gornjoj je granici ali dobro. Ponekad im dođe medicinska sestra inače za sve moraju ići u Zagvozd.
 Zadržali smo se s tetom Jelom do 13 h. Uglavnom razgovarajući o njenu životu, o tome što još može sama i u čemu treba tuđu pomoć. Zdenac joj je spreman u svemu pomoći.  Iskreno , pošteno i s jednostavnošću prihvaćala je što bi joj dobro došlo i odbijala što je smatrala suvišnim. Na primjer odbila je dobiti topli lagani jorgan jer kaže: Kako se nisam udavala imam ja svoga ruha za pokrivače. To su debele deke,  ručno tkane od vune.
Darovala nam dvije boce rakije, koju je sama pekla ove jeseni.   
Teta Jela nas je pratila do stare Ive. Tako je zovu. Jer ima druga mlađa Iva. Našli smo staricu sjedeći na jednoj maloj sjedalici.  Ispaćena, izgledala je bliže stotoj nego devedesetoj godini. Imala je samo osamdeset i šest godina. Čučnule smo ispred nje kako bi nas bolje vidjela i tako  mogli popričati. Unatoč svom slabašnom izgledu, imala je jak glas i bistru pamet. Kao da se htjela ispričati za svoj dug život, govorila je da treba živjeti do Volje Božje. Zatim je nastavila o važnom i nevažnom u životu. Nizala je svoje mudre besjede. Mi smo slušale i upijale. Znale smo da su to trenuci zdrave seljačke mudrosti.
Ruke su joj bile tako tanke da  Alenka nije uspijevala stegnuti tlakomjer. Tlak 130 /70. Idealan.
Nastavile smo put do zaseoka Krstatica. Prvo smo  posjetile župnika don Marija Čaklja. Popričali smo o župljanima. Ima kompletno zaselaka  gdje nitko ne živi. To smo mogli zamijetiti prolazeći kroz nekoliko mjesta. Tužno. Tamo gdje je bilo po 300 đaka sada je dvoje.
Posjetili smo Antu, ponosnog prijatelja koji nas sačeka ispred kuće. Raduje se daru iako uporno tvrdi da on ne treba pomoć.
Mara je otišla kod rodice u Split, da zajedno provedu blagdane. 

Na povratku smo molile krunicu Bezgrešnog začeća. Pričale o tome danu.
Zadovoljne i osnažene jednostavnošću i iskrenošću  dragih nam prijatelja sretno i umorno vratile smo se kući.