Kažem li Brač, otvara se nebo i veliko plavetnilo zelenih površina…i mir se spušta! Kamen, zemlja i bilje, veliko kopno i ti koji se zaboravljaš. Tog vedrog i mirnog nedjeljnog jutra put nas je odveo na taj otok- kontinent.

U Supetar smo stigli taman na vrijeme kako bi prisustvovali svetoj misi. To je i jedino naselje na otoku sa statusom grada. Uz sv. Petra ima i sv. Viktora za zaštitnika. Prema riječima tamošnjeg župnika dobili su ga prije stoljeće i po kada je Crkva dijelila kosti mučenika iz katakombi. Nakon mise otišli smo na supetarsko groblje gdje se nalazi jedan od najljepših Rendićevih djela, reljef Oplakivanja.

U Škripu, najstarijem naselju otoka, dočekala nas je brižna čuvarica Bračkog muzeja, gospođa Marija Radojković. Jedna prostorija u muzeju po tradiciji se drži antičkim mauzolejom, čak onim u kojem je ležalo tijelo prognane Dioklecijanove žene Priske. Kad smo kod Dioklecijana spomenimo da se  nedaleko mjesta nalaze stari kamenolomi odakle je car dao brati kamen za svoju palaču. Ti kamenolomi, slavni za antike, proslaviti će se ponovno kroz stoljeća renesanse. Tako će Juraj Dalmatinac njihovu slavu pronit izvan domovine, ugradivši ga u raskošna pročelja Ancone i Riminija.

Kroz nutrinu otoka put će nas odvesti do Vidove gore. Bacamo pogled na sva vidljiva, oku dostupna mjesta, i dalje od toga… Tamo gdje misao nošena čežnjom putuje, tamo gdje su Bračani ostavili generacije pokoljenja, od Santiaga do Buenos Airesa , pampa, patagonijskih hacijendi i još južnije, do krajnjeg juga surove i divlje Ognjene zemlje.

Ali ima povijesti bez oluja, uz sijevanje munja, praskanje gromova što se ne vide iz daljine. Ima i povijest tiha, koja teče koritom vremena kao rijeka što ne zna za slapove, za virove i poplave, al je ipak bogata životom, puna događaja što su često to tragičniji što su manje bučni. Od te je vrste povijest otoka Brača.

( Vladimir Nazor, Brač, otok bez povijesti)