S. Ljilja Lončar, misionarka, utemeljiteljica Zdenca (o misijama u Ekvadoru)
Prema planu aktivnosti rada s ljudima po udaljenim mjestima misije Las Pampas, u planinskom dijelu Ekvadora, nalazimo se u predjelu zvanom Piedras Coloradas.
To je novonaseljeno područje sa mladim obiteljima koje su tu kupile ili prisvojile teren. Masovno obaranje stabala i paljenje na stotine hektara subtropske prašume, daje dojam opustošenosti i bezdušnosti sa strane čovjeka. 
Zađimo među stanovništvo, u njihove kuće i kroz priču osluhnimo njihova bila.

Dnevni raspored nas misionara je posjetiti  baš sve obitelji. Vidjeti u kojim uvjetima žive, upoznati njihove životne priče, njihove strepnje i stremljenja.
Prenoćiti u njihovim kućama-kolibama, podijeliti s njima zalogaj i osluškivati govor šutnje.
U sumrak je okupljanje ljudi  na ledini, zajedničkom igralištu gdje se nalazi mala, palmom pokrivena škola. Nakon igre «boli-boli» odbojke slijedi asamblea-sastanak sa misionarom na određenu temu dana. Redovito su teme vezane za Biblijski tekst sa primjenom u konkretni život pojedinaca, obitelji i zajednice. Sastanak se vodi na način da potakne svih na davanje vlastitog mišljenja i budeći svijest odgovornosti u situaciji u kojoj žive.   
Malo o posjetima obiteljima.
Moje iskustvo posjete obiteljima je dvojako. S jedne strane osjećala sam se dobrodošlom, cijenjenom i domaćom. To bi najizraženije bilo kroz otvoreni iskreni razgovor. Ljudi znaju da su misionari s njima radi njih. Znaju da u njima nema interesa za vlastitim dobitkom, da su se  spremni do krvi žrtvovati kako bi se poboljšao njihov život. I zato s povjerenjem otvaraju svoju dušu.
S druge strane misionari ne mogu do kraja razumjeti mentalitet domaćih ljudi.
Način vrednovanja, njihove prioritete, emocije, obiteljske i međususjedske odnose.
Ne mogu shvatiti obiteljsku podjelu dobara, to da svako dijete ima svoje vlasništvo npr. kokoš. Zato o tim i sličnim temama se pred misionarom ne govori. U tome misionar je tuđ, stranac, njemu je lako jer se ne mora mučiti za preživljavanje kao oni.
   
Mladen
Kad sam odlučio otići u misije najteže mi je bilo pronaći način odlaska, dugo sam tražio dok nisam našao udrugu Zdenac. Otišao sam u Split na pripreme od godine dana. Tu sam sreo puno misionarki i misionara koji su mi prenijeli iskustva i dojmove te tako pomogli da izgradim smjernice za svoj misijski rad. Svakodnevni boravak u samostanu Službenica Milosrđa - Anćela mi je omogućio jednostavno uključenje u redovničku zajednicu. Aktivnosti tijekom priprema je bilo puno i bile su veoma raznovrsne. Krajem veljače 2006. g. pridruzio sam se Salezijancima u njihovoj misijskoj zajednici u Rwandi gdje sam se uključio u njihov redovnički život i misijski rad kroz slijedeću godinu dana.
Odlazak u misije je za mene dragocjeno, neprocjenjivo iskustvo.
Hvala svima koji su mi omogućili to i ostvariti.

Nikola
Planina
Uživajući nedavno u planinarenju na jedan divni afrički vulkan imao sam vremena razmišljati o tim brdima i planinama i zašto predstsavljaju nešto posebno. Budimo iskreni nisu ništa drugo nego malo veća hrpa kamenja i zemlje. I naporno je tamo i živjeti jer je sve gore dole treba biti u formi. U dolini je nekako puno lakše. Sve ravno, sve vidiš. Osim kad je neka planina ispred tebe. A i zemlja je bolja, bolje se živi. U planini sve nekako škrto. I gore dole. Pa i nema baš nekog razloga za penjanje osim da staviš na vrh planine neku antenu da u dolini bude bolji signal za TV, radio ili mobitel. Ili staviš na primjer radar na Učku. No svejedno, planine su oduvijek nešto posebno, nešto mistično, tajanstveno i ja sam se pitao zašto. Dok mi Nyiragongo nije otkrio tajnu i ispričao priču. Jedan je momak bez nekog određenog niti prepametnog razloga krenuo na planinu, umoran pomalo od života u dolini. Lijepo ali dosadno brate. Roditelji su mu plakali zašto odlazi u nesigurnost kad ovdje ima sve što treba, i više, njegova djevojka je vrištala na njega kako joj to može učiniti i da misli samo na sebe, neki prijatelji su se smijali a neki su rekli da se javi kad se vrati. I da donese nešto s planine. On se malo mislio ali bio je stvarno više preumoran da čuje sve te glasove pa je jednostavno krenuo.
Od samog početka bilo je naporno. On nije bio navikao na takve brdske uske putove i često je uzimao kraće ili duže pauze. Često mu je padalo na pamet da nije on za planinu ipak rođen je u dolini i cijeli je život u dolini živio i njegove noge očito nisu prilagođene tom svijetu. Često je pomislio i da su možda ljudi iz doline bili u pravu i da bi se trebalo vratiti. Pogotovo prve noći nisu nikako bile ugodne. U planini je hladno a bome nije mu bilo svejedno tako samom. Bojao se. Sumnjao je u sve i pitao se šta mu je to trebalo ali planina ga je toliko privlačila da je sa svakim jutrom ipak kretao više i dalje. Upale mišića bile su teške i napokon je pao i shvatio da ne može više od iscrpljenosti. Ni naprijed ni nazad. Morao je neko vrijeme ostati na padini gdje je sagradio i kolibicu, skromnu a za njega sasvim dovoljnu. Završivši kolibu sjeo je ispred nje da se odmori i prvi put se zagledao u sve što je ostavio iza sebe. Nije se jako visoko popeo ali pogled koji je vidio bio je više nego zanimljiv.
Vidio je svoj grad, svoju kuću, sve kao na nekoj živoj karti. Svi su se dijelovi posložili u jednu veliku smislenu sliku. Sva mjesta koja je dobro poznavao iz ove su perspektive dobila drugu boju, i bila nekako stvarnija. I smješnija... Ti nekadašnji cijeli svjetovi, njegovo dvorište u kojem se kao dijete igrao, osnovna škola, bircevi gdje se sa prijateljima provodio, park u kojem se sa djevojkom šetao, igralište gdje je igrao nogomet, sve je poprimilo nekako svoju pravu veličinu i on ih je napokon promatrao onakvima kakvi jesu jer nije više bio dio njih. I smijao se sam sebi kako se dole dosađivao, kako je plakao, kako se potukao, kako je vikao, sve je bilo baš smiješno... Kao da je prvi put stavio neke odgovarajuće naočale, ili još bolje, kao da je skinuo neke neodgovarajuće naočale kroz koje je cijeli život gledao neke zamućene ljude, neke zadimljene prostore. A odavde je promatrao cijeli svoj život i sve je bilo nekako stvarno a opet daleko a opet nekako... Zabavljala ga je ta čistoća pogleda, gledao je kako se auti kreću kao sitne kutijice po debelim crtama i kad se tamo upali crveno op! sve se zaustavlja onda kreću ovi s druge strane, ljudi čekaju i trube. Kao mravi ljudi ulaze u velike kutije, zatim izlaze i ulaze u male kutije, baš kao mravi svi se vrte u nekom kaotičnom rasporedu bez nekog prevelikog reda i smisla i napokon je sve razumio. I smijao se i njima i samom sebi i obećao si da dole više ne ide. I tako je još uvijek preslab za penjanje odlučio da će ostati ovdje koliko god treba i da će vježbati, i vježbati i vježbati i da će svoj život posvetiti samo tome da ojača da bi jednog dana mogao nastaviti svoje penjanje. Jer povratak u dolinu nakon ovog pogleda jednostavno nije bio moguće. Iako je naizgled stajao na mjestu i to je stajanje sad imalo smisla i nije ga ni najmanje uznemirivalo. Budio se rano da što prije započne sa vježbanjem, dovoljno se odmarao a planina ga je zdravo hranila i snažila njegovo tijelo, svježi zrak je čistio njegova pluća da bude što jači i što spremniji. Razmišljao je o ljudima u dolini koji bi mislili da je poludio da znaju da priča s planinom. Sjetio se kako nitko i ne obraća previše pažnje na planinu budući da ona predstavlja napor, predstavlja nesigurnost, predstavlja također i ostavljanje plodne zemlje u dolini koja ih hrani i koja im osigurava miran i siguran život u obilju. Zato planinu nisu ni voljeli niti ih je previše zanimala. A i vrh je nekako uvijek bio u magli pa nisu ni vjerovali da uopće postoji jer ga nisu nikada ni vidjeli. Oni su u dolini proučavali svoje životne uvjete i o njima znali gotovo sve, a planinu su kratko definirali i nije ih previše zanimala. On je sada gledao tu svoju i njihovu dolinu i čak i bez njihovih knjiga i njihove znanosti razumio ju je bolje nego ikada jer joj više nije pripadao. Prihvaćao ju je i poznavao ju je ali ona ga više nije imala. Očišćen od svih navika i tuđih mišljenja napokon ju je vidio jasno i sve je to učvršćivalo njegovu odluku da krene dalje. U takvoj opuštenosti vrijeme je brzo prolazilo. A on je živio zahvaljujući. Iz dana u dan radeći i vježbajući i zahvaljujući pozivu planine. Zamišljao je svoj potencijalni život u dolini, sav isplaniran i okupiran, život malog čovjeka koji se brine. Čovjeka koji se u biti samo brine i živi brinući se za stvari koje i ne može promijeniti. Stresao se kad je shvatio da možda da je još malo čekao i ostao da nikada više ne bi niti pomislio na planinu a kamoli smogao snage otići. I znao je da je to jedna sasvim realna opcija koja se možda i događa u nekom paralelnom svemiru ali to nije njegov svemir i kad bi se otresao od te misli opet je zahvaljivao i živio sretno i ta ga je sreća toliko hranila i jačala i mijenjala i osjećao ju je kako se miješa sa hranom i sa zrakom i poji svaku stanicu njegova tijela, i osjećao kako sa svakom kapi znoja cure iz njega otrovi koje je u sebe unosio i još uvijek nije mogao vjerovati svjestan svoje prevelike sreće i opet je zahvaljivao planini. Toliko je duboko osjećao u sebi da je bio uvjeren i da bi ruku u vatru stavio da njegovo putovanje nije započelo njegovim hirom ili ludošću nego da ga je planina odabrala i tiho tiho pozvala a da on nije ni znao nego je vođen svojim srcem jednostavno krenuo. I volio je planinu više od svega poželio joj je nešto dati. Ali kako dati nešto planini čija je bit da bude planina i bio on na njoj ili ne ona je opet planina, savršena u svojoj biti da bude to što jest. Napokon je shvatio da najviše što joj može dati i što joj duguje je da nastavi svoj put. I da nikada ne stane. I da bude uistinu slobodan i sretan i da će onda i planina biti sretna. U tom trenutku nestalo je i onih zadnjih fragmenata straha koji su se još vrzmali u njegovoj ljudskoj sumnjičavosti po njegovoj glavi i u njegovom srcu. Jer znao je da će ga planina čuvati i hraniti, znao je da će biti teško ali da je spreman da opet stane koliko god treba i da opet ojača i da opet krene i da je sve to dio njegova puta. I njegovo tisuću puta izgovoreno hvala, zatim ponovljeno još tisuću puta u njegovu srcu, pretvorilo se u jedan blaženi osjećaj koji ga je pratio, s kojim se ujutro budio i s kojim je navečer lijegao, koji je u teškim trenucima jačao i hrabrio ga a u trenucima odmora pomalo slabio ali nikada nije iščezao.
Sad je već dugo vremena prošlo kako je napustio svoj planinarski dom, u svakom smislu spreman, poučen iskustvom života u planini na kojoj je živio i koja je živjela u njemu. Jednog dana završavajući jedan od najtežih uspona iznenadilo ga je nešto što nije dugo... Niti mislio da će opet... A bio je potpuno spreman i uvjeren... I toliko se već navikao... Čuo je glasove... Ljudske glasove... Pa da! Kako je mogao biti tako sebičan, tako glup... Opet se smijao sam sebi. Kad je mislio da je dovoljno otvorena uma i srca opet se osjetio kao kartonska kutija zatvorena u svoju otvorenost... Kako je uopće mogao i pomisliti da planina samo njega zove... Planina koja se toliko nadvisila nad dolinom i koju ne možeš ne vidjeti... Svakoga dana... Ljudi su prigovarali i na nju se žalili jer im smeta i zatvara pogled i zaklanja sunce a nije im nikada palo na pamet da se ona toliko približila da skoro nije pala na dolinu upravo zato da ih zove, da ju vide, da joj dođu... Žalio je, toliko je žalio za ljudima koje je volio zamišljajući ih ovdje na planini, sretnima i pronađenima kao što je i on, ali znao je, ne vjeruju li planini s kojom žive kao i njihovi očevi, kao i njihovi djedovi i svi njihovi stoljećima ne bi vjerovali ni njemu da se ovog trena vrati i sve im ispriča... Znao je da to mogu doživjeti samo na planini i da zato trebaju sami otvoriti srca i poslušati njen tihi zov skriven iz buke motora, glasne muzike, blebetanja, ogovaranja, skriven negdje u tišini koju se izbjegava...
Koliko je žalio toliko se radovao zbog ljudi čije je glasove čuo i koje je već ugledao približavajući im se, i koji su izdaleka mahali nasmiješenih lica. U tom trenutku znao je da dolazi kući. Znao je da je tamo njegova žena i njegova braća i njegova obitelj, jer odgovor na poziv planine vezao ih je jače nego krv. I znao je da je vrijeme samoće prošlo i da se više neće penjati sam.

Ako želite saznati više, posjetite blog.

Jasna
Nakon pripreme u Zdencu, došlo je i vrijeme odlaska u Ecuador.
Autobus Split – München, avion Munchen- Madrid-Quito.
Na aeorodromu su me čekale sestre, Ekvatorijanke, Talijanke i naša sestra Iva koja mi je odisala povjerenjem.
Prvi pogled na ulicu: prikolice kamioneta pune čudno obučenih ljudi, sa sombrerima i ponchima. Autobusi s dimnjacima iz kojih kuljaju crni oblaci dima. Iz njih se čuje neobična vika suvozača (kasnije su mi objasnili da kondukter izvikuje smjer i poziva putnike).
Došli smo u kuću sestara. Svi su bili srdačni, ja sam pokušavala razumijeti njihova pitanja i izgovoriti pokoju frazu...
Te noći razmišljala sam o smislu dolaska i počela sumnjati u ispravnost moje odluke i činilo mi se da je jedna godina vječnost u kojoj ću biti zarobljena...
Sa svitanjem moja razmišljanja ostala su zabilježena u mom dnevniku i osjetila sam se pozvanom biti tu gdje jesam, osjetila sam tako jako snagu Božje prisutnosti i znala sam da sam Doma. Nakon trotjednog boravka u Quitu doselila sam se u Paloquemado gdje sam živjela i radila sljedeće dvije godine?! Planirana jedna produžila se na skoro dvije godine jer u misijama vrijeme nije bitna odrednica, sve se odvija smireno i umjereno, a ipak prolazi brzo... Posla je puno, misionara malo.
Uklopila sam se u postojeće aktivnosti i rad Zajednice Službenica Milosrđa. Radila sam u školi, vrtiću, posjećivala obitelji u udaljenim zajednicama...
Prihvatila sam pravila zajednica i sudjelovala u svakodnevnim molitvama, duhovnim vježbama, kućanskim poslovima...
Oduševila me jednostavnost i prisnost ljudi. Gostoljubivi su. Pogotovo prema misionarima. Otvoreni su za rad i suradnju.
Velika je potreba života i rada s njima, pogotovo na selima gdje nema svećenika, časnih sestara, učitelja ni doktora.
Mojom prisutnošću i radom umetnut je samo jedan maleni kamenčić u mozaik promjena u načinu života siromaha, ali svi možemo umetnuti po jedan maleni kamenčić i njima će biti bolje...

Neka slike pričaju

Jelena
Nakon jednogodišnje pripreme za odlazak u misije, 30. rujna 2006. godine napokon je došao trenutak da krenem na put u obećanu zemlju – Burundi. Vrijeme trajanja moje "avanture" bilo je ograničeno na mjesec dana. No nakon višegodišnjeg preispitivanja trebalo je napokon krenuti i vidjeti kako izgleda život ljudi u najsiromašnijoj zemlji na svijetu pa makar to bilo poprilično kratko.
Sletjevši na afričko tlo dočekao me široki osmjeh sestre Lukrecije Mamić i njenih dvoje pratioca koji su došli po mene. Afrika mi je rekla svoju dobrodošlici i prigrlila me u svoje siromaštvo koje je očito na svakom koraku. Riječ siromaštvo osim uz materijalni aspekt također povezujem s duhovnim siromaštvom tamošnjih stanovnika. Oskudica hrane je od ljudi učinila životinje koje gledaju samo sebe. Na svakom koraku je borba za goli život u kojoj se ne preza ni pred čime. Razlog mog odlaska bio je da iskusim život misionara u nerazvijenim zemljama, ali isto tako da svojim radom dam mali doprinos njihovom nastojanju da pomognu onima koji su najviše potrebni pomoći. Tokom mog boravka uglavnom sam radila u nutricionističkom centru u kojem su smještena djeca koja su teško izgladnjela. Bolničkom osoblju sam pomogla u obavljanju svakodnevnih rutinskih poslova, kao npr. mjerenje temperature, vaganje djece, mjerenje obujma nadlaktice itd., ali i kod određenih administrativnih zadataka. Glavni moj zadatak međutim bila je igra s djecom. Kroz igru su se djeca zbližila i otkrila čar zajedništva.
Vrijeme koje sam provela sa našom misionarkom sestrom Lukrecijom i još dvije sestre službenice milosrđa, sestrom Carlom i sestrom Antoinettom, bilo je intenzivno proživljeno, jako je brzo prošlo i obavezalo me da i dalje djelujem kao misionarka milosrđa gdje god me život odveo.

Burundi u slikama