Isus je svoje djelovanje započeo pozivom: Obratite se i vjerujte evanđelju. Obratiti se ovdje znači promijeniti svoj način mišljenja. Vjerovati evanđelju znači povjerovati u onu temeljnu poruku koju nam je donio Isus, njegovu radosnu vijest. A ta radosna vijest jest da je Bog Otac.
I to Dobri Otac, ne otac kakvi su naši zemaljski roditelji, ili baš po evanđelju – dobar je „Bog jedini“ (Mk 10,18).

Djeca doživljavaju sve vrste autoriteta u skladu sa slikom koju su stvorila u susretu s prvim autoritetom – sa svojim roditeljima. Kad im roditelji brane raditi ono u čemu najviše uživaju, doživljavaju taj autoritet kao neprijateljski. Kad roditeljski autoritet u svemu ugađa djetetu, autoritet će se osjećati kao blagonaklon. Kad postoji premoćnost jedne vrste autoriteta u djetinjstvu, reakcija prema njemu će postati nesvjestan stav autoriteta. Tada će kombinacija tih dvaju autoriteta oblikovati njihovu predodžbu o Bogu. U istoj mjeri u kojoj dijete doživljava strah i frustracije u odnosu na svoje roditelje, nesvjesno će osjećati strah i frustracije prema Bogu. Tada djeca počinju vjerovati da je Bog strog i da kažnjava, da je on nepravedna i nepoštena sila koju čovjek mora podnositi i s kojom se mora pomiriti, koju mora zadovoljiti. To se pojačava ako se roditelji služe Božjim autoritetom da bi zastrašili djecu: „Bog će te kazniti.“

Kasnije čovjek kroz naobrazbu pročisti svoje svjesne pojmove, pa svjesno ne misli tako. Ali te temeljne slike o autoritetu, kao i o mnogim drugim stvarima, ostaju pohranjene u ljudskoj podsvijesti, u emocionalnim reakcijama koje uopće nisu u suglasnosti sa svjesnim pristupom bilo kojoj stvari. Što se manje nesvjesni pristup poklapa sa onim svjesnim, to je veći utjecaj nesvjesnoga i to je veći šok kad čovjek shvati njihovo nesuglasje.

Da bismo dakle mogli povjerovati u dobrotu nebeskoga Oca, trebamo najprije biti svjesni činjenice da se velik dio podsvjesne slike ne slaže sa svjesnom slikom. Stoga će jedan dio našega duhovnoga posla biti da ispravimo te svoje krive slike. To ćemo činiti molitvom i meditacijom. Trebamo moliti Gospodina da nam pokaže te naše krive predodžbe, da ih vidimo i budemo ih svjesni. U isto ga vrijeme molimo da nam pomogne te se oslobodimo tih naših krivih predodžbi i preoblikujemo ih u ispravne.

To nije moguće odjednom; za to je potreban proces i svakodnevna molitva.
Povezano s tom molitvom potrebno je zahvaljivanje Bogu za sve ono dobro što smo ga od njega primili i još uvijek primamo: za život, za zdravlje, za tjelesne, razumske i duhovne sposobnosti, za sva svoja postignuća na svim područjima, za materijalna dobra s kojima raspolažemo… Za sve što naš život čini vrijednim života. Ako dobro promislimo, toga je daleko više nego onoga što nam je možda problem. Toga treba u potpunosti postati svjestan.

Ako smo shvatili Božju ljubav i dobrotu, onda nam je jasno da uzroke svojih nedaća ne trebamo tražiti u Bogu, nego u sebi, ili šire, u onome što dolazi iz naše ljudske sfere, u onome što obično nazivamo palom, grešnom ljudskom naravi.

Stoga je paralelno s molitvom za pravu sliku Boga i sa zahvaljivanjem i slavljenjem Boga potrebno raditi na uklanjanju svojih negativnosti. Kao što smo u najranijoj djetinjoj dobi stjecali uvjerenja da nema nikoga tko bi nam pomogao, da se ne isplati tražiti, jer ne ćemo dobiti, da nam autoriteti samo priječe našu radost i užitak… tako sada trebamo polako raditi na tome da i u dublje slojeve svog bića dovedemo svijest da doista možemo sve dobiti, jer nam naš nebeski Otac sve to želi i može dati, samo mi trebamo biti spremni primiti…
Naša priprava za ispovijed treba biti povezana s našim svakodnevnim radom na pobjeđivanju naših negativnih zaključaka, stavova i želja. Dobro je voditi dnevnik u koji ćemo zapisati svaki poremećaj u osjećajima, svaki događaj u kojem smo se osjećali loše. Treba uočiti taj osjećaj i privesti ga u jasne pojmove i riječi. Kroz određeno ćemo vrijeme uvidjeti koji problemi kod nas prevladavaju i koje su negativnosti dominantne.
Najdublja negativnost uvijek je nevjera u Božju ljubav. Iz toga proizlaze temeljne pogreške: strah (kombinirani osjećaj nepovjerenja u Boga i ljude), samovolja (sve mora biti po mojoj volji, ne po Božjoj) i ponos ili oholost (izdižem se iznad drugih, smatram se boljim, vrednijim, pametnijim…). Te se temeljne zle sklonosti onda granaju u one pogreške koje opisujemo sa sedam glavnih grijeha: oholost (sebe smatramo vrednijima nego što jesmo), škrtost (sebičnost, želim sve samo za sebe, za druge me nije briga), bludnost (spolni užitak bez odgovornosti, ne želimo za užitak platiti pravu cijenu ljubavi i potpunoga predanja), zavist (krivo nam je što drugi ima nešto što bismo mi htjeli imati; umjesto da se potrudimo da to steknemo na pravi način, mi smo ljubomorni što on ima), neumjerenost u jelu i piću (pohlepa, proizlazi iz straha da ne ćemo imati dosta, prave potrebe želim zadovoljiti na krivi način, u emocionalnu prazninu trpam hranu da bih je popunio), srditost (ljutnja zbog toga što svijet nije onakav kakvim bismo ga mi htjeli; mržnja i netrpeljivost prema onima koji su nam po našem mišljenju, za to krivi…), lijenost (potiskivanje osjećaja, blokada djelotvornosti, slabost volje, nedisciplina…). Iz tih pogrešnih duhovnih stavova proizlaze druga naša pogrešna mišljenja i stavovi, uvjerenja i zaključci. A iz pogrešnih mišljenja proizlaze kršenja (deset) Božjih zapovijedi i temeljnih Božjih zakona, iznad svega zakona ljubavi.

Potrebno je doprijeti do tih stavova na dubokim slojevima naše duše, naše podsvijesti i naših osjećaja. Potrebno je stalno postavljati pitanje: Zbog čega sam to i to učinio? Što sam s time htio postići? Što zapravo osjećam u svemu? Što taj osjećaj znači? Zbog čega se sada tako osjećam? Koji je krivi stav u temelju toga osjećaja? Treba sve to vidjeti i prevesti u jasne misli i riječi, verbalizirati. Pritom ne treba padati u malodušnost i odbacivanje sebe, nego jednostavno -  vidjeti.

Ispovijed je potrebna zbog oproštenja naših grijeha. Ali ona je vrlo korisna, ako je ovako prakticiramo, jer nas prisiljava na izricanje svojih grijeha i grešnih stavova. Formalno gledajući, za valjanost same ispovijedi dovoljno je nabrojiti svoje pogrešne čine, prema vrsti i broju, te imati nakanu popraviti se. Ali ako želimo istinski duhovno napredovati, onda bismo trebali pri spomenu svakoga grešnoga čina pitati: zbog čega sam ja to napravio? Što sam time htio postići? Koju sam pravu potrebu tako na krivi način pokušao zadovoljiti? Ako mogu na to odgovoriti, onda sam dohvatio korijen problema i tako može početi liječenje.

Naravno, za to trebamo Božju pomoć; radi toga da bismo najprije vidjeli svoje grijehe i njihove uzroke, ili bolje reći, sve slojeve svoje grešnosti, a još više trebamo tu Božju pomoć da bismo ih onda popravili, da bismo se usklađivali s Božjim zakonima na svim razinama svoga bića. Bog nam je i u tome pomoćnik i saveznik. No, moramo biti spremni na promjenu i moramo ga uvijek iznova moliti za pomoć. Kao što smo svojom slobodnom voljom u istočnom grijehu i u svojim osobnim grijesima rekli NE Bogu i njegovim zakonima, tako sada trebamo upotrijebiti slobodnu volju i reći Bogu DA, izraziti svoju volju da se popravimo i da se na svim slojevima svoga bića dovedemo u sklad s Božjim zakonima – i opet zamoliti Božju pomoć.

Dakako, na početku i na kraju – i uvijek – treba Bogu zahvaljivati za njegovu ljubav i sva dobra koja od njega dobivamo, pa tako i za oproštenje grijeha.