Njegujmo svijest da je najvažnije ići za Kristom.

Biblijska radionica: Euharistija

Obred euharistije je najvažnije crkveno slavlje, izvor i vrhunac života naše Crkve. Ona je velika Gospodinova ostavština koju nam je dao večer uoči svoje muke i smrti. Ona je najdragocjenije što kao Crkva imamo. Na nju je sve drugo usmjereno, iz nje proizlazi snaga za sva druga područja crkvenog života, a i za naš osobni život. O ispravnom razumijevanju euharistijskog slavlja ovisi život Crkve.

Sve od apostolskih vremena kršćani se nedjeljom okupljaju na slavljenje euharistije. Već se u prvoj jeruzalemskoj zajednici izvještava o radosnom zajedništvu u uzimanju hrane. Slaviti bogoslužje znači prekinuti zaposlenost i brige naše svakodnevice kako bismo posvijestili odakle smo i zašto živimo. Sastajemo se nedjeljom kako bismo se prisjetili Božje dobrote koju baštinimo dan za danom. Nalazimo se nedjeljom kako bismo zahvalili Bogu na daru Isusa Krista, koji je Put, Istina i Život. Svaki nedjeljni susret je «mali Uskrs». U euharistiji je prisutan sam Isus Krist kao duhovna hrana za ovaj i vječni život. Euharistija je dakle susret sa živim Kristom, ali i sa zajednicom vjernika.

Euharistija - Sakrament jedinstva i zajedništva

Koji je cilj i pravi smisao euha¬ristije? Bez sumnje: communio, tj. najtješnja povezanost i jedinstvo između Krista i kršćanske zajednice, između Oca i ljudi, između članova zajednice: "da se po Gospodinovu tijelu i krvi tijesno sjedine sva braća zajednice". Povezujući Kristovo stvarno tijelo s njegovim mističnim tijelom Crkvom, sv. Augustin kaže: "Pošto je podnio muku, Gospodin nam je u ovom sakramentu povjerio svoje tijelo i svoju krv, čineći tako da mi to postanemo. Naime, također i mi smo njegovo tijelo i tako, po njegovom milosrđu, mi smo ono što primamo." "Sakramentom euharistijskog kruha", kako ističe Drugi vatikanski sabor, "predočuje se i izvršuje jedinstvo vjernika koji tvore jedno tijelo u Kristu"; ono se njime "prikladno izražava i divno ostvaruje".

Naime, pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Kristo¬vu ide za tim da oni koji blaguju isti kruh i piju iz iste čaše postanu od pojedinaca, koji žive svaki za sebe, zajednica onih koji žive jedni s drugima, kao udovi jednoga tijela. Sada, kada nam je Krist – po kruhu - darovao svoj život, i kada 'svi' od njega živimo, a ne više od sebe, otkrivamo se i pokazujemo kao oni koji su tu jedni za druge. Ako doista slavimo euharistiju, zahvalu, otvaramo se jedni drugima, brinemo jedni o drugima, skrbimo jedni za druge, uvažavamo jedni druge, služimo jedni drugima, tugujemo i trpimo jedni s drugima, radujemo se jedni s drugima, i sve drugo što apostol Pavao navodi u velikoj usporedbi u 1 Kor 12.1 tako smo s 'jednim tijelom', 'Tijelo Kristovo', iskreno, jedinstveno društvo onih koji od Gospodina žive i zbog toga jedni za druge žive."

Euharistija - Izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije

Euharistija ne smije biti tek mjesto gdje kao pojedinci zadovoljavamo svoje osnovne potrebe za druženjem i razumijevanjem, niti se pak zajednica koja nastaje u euharistiji smije zatvoriti u sebe i samozadovoljno uživati u svojoj "savršenosti". Zajedništvo ostvareno po euharistiji nije zajedništvo koje je cilj samome sebi u jedinstvenom samodostatnom pokretu prema unutrašnjosti Crkve. Zajedništvo s onim koji je poslanje živio kao osoba - Isusom - potiče u Duhu na sudjelovanje u poslanju s mjesta koje svatko zauzima u čudesnom i višeglasnom zboru Crkve; znajući da je Crkva po svom ustrojstvu misionarska i evangelizacijska jer drukčije ne bi bila Crkva. Iz euharistije proizlazi poslanje koje se opet, s druge strane, njome hrani i napaja: ona je "izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije".

Euharistija je bitno usmjerena na život u svijetu; ona je dar za život svijeta. Otajstvo spasenja koje se na sakramentalan način ponazočuje u euharistiji namijenjeno je svima, i onima koji po ovoj ili onoj osnovi ne dijele s nama zajedništvo euharistijskoga stola. Po našemu osobnom i zajedničkom životnom svjedočenju svi s kojima se susrećemo trebali bi osjetiti da naše zalaganje u svijetu proizlazi iz našega sudjelovanja u liturgijskoj anamnezi. Po našoj življenoj euharistiji, tj. po našemu predanu i nesebičnu zalaganju za siromašne i ugrožene, po zdušnu zauzimanju za mir i pomirenje u svijetu, oni koji su izvan Crkve na neizravan način mogu postati dionicima liturgijskoga spomen-čina Kristove žrtve.

Euharistija nas na poseban način čini osjetljivima na nepravdu i nejednakost; s njome je povezana kritika pasivnosti i ravnodušja, uskogrudnosti i dvoličnosti; ona nas oslobađa od sebičnosti i otvara srce za potrebite; potiče nas, dakle, na inicijativu i obvezuje na stalno kritičko preispitivanje našega kršćanskog života kako nam se ne bi dogodilo otvrdnuće srca, na koje nas upozorava sv. Ivan Zlatousti: "Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznaješ brata svoga“. Time što ne smatraš dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obeščašćuješ ovaj isti stol. Bog te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, čak ni tada, nisi postao milosrdniji." Trebamo, dakle, imati na pameti da je Krist koji se ponazočuje u euharistijskomu kruhu i vinu onaj isti koji se uprisutnjuje u bližnjemu (usp. Mt 25,40). Upravo prema međusobnoj ljubavi, osobito prema najpotrebnijima, Krist će nas prepoznati kao svoje. «Što god učiniste… meni ste učinili» - govori Isus.

Sveta Misa – Euharistija

GLAVNI DIJELOVI:

1. uvodni obredi
2. služba Riječi
3. euharistijska služba
4. završni obredi

1. Uvodni obredi

Sveta Misa sastoji se od četiri dijela: uvodni obredi, služba riječi, euharistijska služba i završni obred. Dva su glavna dijela: služba riječi i euharistijska službe. Ti su dijelovi međusobno tako povezani da tvore jedinstveni bogoštovni čin. Omeđeni su uvodnim i završnim obredima. Ovaj put govorit ćemo podrobnije o uvodnim obredima.

ULAZNA PROCESIJA

Euharistijsko slavlje započinje ulaznom procesijom koja označuje usmjerenost zajednice prema Bogu. Bilo bi dobro kad bi svi okupljeni vjernici nedjeljom ušli u crkvu u svečanoj povorci. No ako to nije moguće, ulaznu procesiju sačinjava barem svećenik sa službenicima (đakon, akolit, čitač, ministranti). Kad oni krenu u crkvu započne pjevanje ulazne pjesme, kojom se potiče jedinstvo okupljenih.

POZDRAV OLTARU

Došavši do oltara, misnik i poslužnici pozdrave oltar dubokim naklonom ili poklekom ako je na njemu svetohranište s Presvetim Sakramentom. Svećenik zatim poljubi oltar, a može ga i okaditi, što je znak čašćenja. Pozdrav oltaru vrlo je znakovit: to je čin klanjanja Kristu, jer je oltar znak Krista – svećenika i žrtve. Nakon toga svećenik se zajedno s cijelom zajednicom znamenuje znakom križa. Time se priziva presveto Trojstvo u čije smo ime kršteni, a križ nas podsjeća da smo po krštenju ucijepljeni u Kristovu smrt i uskrsnuće.

POKAJNIČKI ČIN

Poslije pozdrava svećenik ili drugi prikladan službenik kratko uvodi vjernike u Misu dana i poziva ih na pokajnički čin. Svrha je tog čina da u vjernicima pobudi svijest grešnosti i potrebu Božjeg milosrđa. Svećenik zaključuje pokornički čin odrješenjem da tako dostojno slavimo sveta otajstva.

GOSPODINE, SMILUJ SE

Njom izražavamo svoju bijedu i pouzdanje u Božje milosrđe. Mi molimo Krista da nam se smiluje i da nas oslobodi od naših grijeha.

SLAVA

"Slava je vrlo drevna pjesma kojom Crkva sabrana u Duhu Svetom slavi Boga Oca i Jaganjca te mu se moli." Podrijetlo "Slave" je pjesma hvale što su je pjevali anđeli prigodom Isusova rođenja (Lk 2, 14). Čovjek je jednostavno pozvan da slavi Boga životom i molitvom. Na osobit način daje Bogu čast i slavu.

ZBORNA MOLITVA

Nakon "Slave" misnik poziva narod na zbornu molitvu. "Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme, da postanu svjesni kako stoje pred Bogom i da u sebi pobude svoje želje." (Opća uredba, 32). Predvoditelj tom molitvom sabire (odatle naziv zborna) sve molitve i nakane okupljenih vjernika i stavlja ih pred Boga. Zborna molitva je lišena svakog individualizma i emotivnosti. Skladno spaja molitvu hvale, poklona i prošnje, koju svećenik predočuje Svevišnjem u ime svih prisutnih.

Najčešće je upravljena Ocu nebeskom po Kristu u Duhu Svetom.

2. Služba riječi

"Misa je sastavljena kao elipsa koja ima dva žarišta. Jedno žarište je Božja riječ u Svetom pismu, pa prvi dio Mise nazivamo služba riječi. Drugo žarište je presveti Sakrament, te govorimo o euharistijskoj službi. U oba žarišta prisutan je Krist, naravno, na različite načine.

Služba riječi je prvi dio svete Mise koji sadrži biblijska čitanja, pjesme između čitanja, homiliju (propovijed), ispovijest vjere i molitvu vjernika.

BIBLIJSKA ČITANJA

Liturgija riječi je prvi dio Mise. Crkva pridaje veliku važnost čitanju Svetog pisma u bogoslužju. Vjernici su pozvani da i u privatnom čitanju i razmišljanju nad Biblijom produbljuju poznavanje Božje riječi koja je hrana našim dušama.

U misnom slavlju čitaju se odlomci iz Biblije Starog i Novog zavjeta. Na taj se način očituje jedinstvo povijesti spasenja koja dosiže vrhunac u Kristu. Svetopisamska čitanja vjernici slušaju sjedeći, no kod naviještanja Evanđelja svi stoje iz poštovanja prema Kristu Gospodinu koji govori svojoj zajednici. Knjizi Evanđelja iskazuje se počast također kađenjem, zapaljenim svijećama i poljupcem.

Nakon proglasa svi kliču: "Slava tebi, Kriste!"

Crkva želi da se vjernicima pruži "obilniji stol Božje riječi". Stoga postoje tri niza nedjeljnih čitanja (A, B, C), a u obične dane "kroz godinu" dva niza prvih čitanja (parna i neparna godina).

Naviještanje Božje riječi u liturgiji mora biti jasno, razgovijetno i svečano jer u tim riječima sam Bog progovara okupljenoj zajednici.

PSALAM I ALELUJA

Nakon prvog čitanja slijedi psalam. Po svojoj naravi on zahtijeva pjevanje, no može se i čitati. To je odgovor zajednice Bogu njegovom vlastitom riječju jer i psalam je Božja riječ.

PROPOVIJED

Propovijed je sastavni dio službe riječi. Njome se "tumače otajstva vjere i pravila kršćanskog života". Od svećenika se traži da tu službu obavlja zauzeto i ozbiljno kako bi vjernike uveo u dublje shvaćanje biblijskih čitanja, odnosno drugih liturgijskih tekstova. Propovijed je obvezatna svake nedjelje i zapovjedanog blagdana, a preporučuje se i u drugim zgodama.

ISPOVIJEST VJERE

Nedjeljom i svetkovinama, nakon propovijedi, svi ispovijedaju svoju vjeru recitirajući obrazac apostolskog ili nicejsko-carigradskog vjerovanja. Apostolsko vjerovanje sadrži bitne članke naše svete kršćanske vjere koju smo primili od apostola. Na taj način okupljena zajednica izriče svoju vjeru i pristanak uz Božju poruku proglašenu u biblijskim čitanjima i u propovijedi.

MOLITVA VJERNIKA

To je molitva u kojoj se uz sudjelovanje naroda moli "za svetu Crkvu, za one koji imaju vlast i upravljaju narodima, za one koje tište različite potrebe, te za sve ljude i za spasenje svega svijeta  U njoj vjernička zajednica moli za potrebe cijele Crkve i čovječanstva.

Postoje tiskani obrasci molitve vjernika, no za pojedina slavlja dobro je istaknuti prigodne prošnje. One se ponekad mogu prepustiti i slobodnom nadahnuću pojedinih članova okupljene zajednice, ako se Misa slavi u manjim skupinama. Prošnje iznosi đakon ili neki svjetovnjak, a molitvu uvijek započinje i zaključuje svećenik koji predvodi bogoslužje. Time završava služba riječi.

3. Euharistijska služba

PRIPREMA DAROVA

"Na početku euharistijske službe donose se na oltar darovi koji će postati Tijelo i Krv Kristova... Hvalevrijedno je ako kruh i vino i prinose vjernici tako da ih svećenik ili đakon na zgodnom mjestu prihvate i odlože na oltar uz određene riječi.

PROCESIJA S DAROVIMA

Vjernici donose u procesiji (ophodu) kruh i vino, te druge simbole. U tim darovima donose zapravo sami sebe, svoje čovještvo, a Gospodin će im u Pričesti dati darove svoje božanstvenosti. Tako će se izvršiti otajstvena izmjena naših i Božjih darova.

MOLITVE BLAGOSLOVA

Nakon procesije svećenik prima u ruke patenu (pliticu) s beskvasnim kruhom a zatim kalež (čašu) s vinom te izgovara riječi eulogije (blagoslova). Ovdje je dobro upozoriti na razliku između tzv. 'silaznog' i 'uzlaznog' blagoslova. Kad svećenik u nekim prigodama blagoslivlja razne predmete, polja, kuće ili ljude, onda on moli da ih Bog blagoslovi, pa se to zove silazni blagoslov. U Misi je riječ o uzlaznom blagoslovu, jer okupljeni vjernici skupa sa svećenikom hvale i blagoslivljaju Boga za sva stvorena dobra. Tom molitvom blagoslova sjećamo se ne samo Božje darežljivosti koju naznačuju kruh i vino, nego i čovječjeg rada.

ULIJEVANJE VODE U VINO

Koje je značenje ovog obreda? Postojalo je mišljenje da je vino 'nečista' tvar, pa ga je trebalo 'očistiti' vodom, koju su smatrali 'čistom'. U euharistijskom slavlju miješanje vode i vina ima i svoju simboliku. Ono označava sjedinjenje Kristove božanske i ljudske naravi, podsjećajući na otajstvo utjelovljenja.

PRANJE RUKU

Pranje ruku u Misi ima praktično i duhovno značenje. Svećenik je, naime, prigodom donošenja darova primao razne stvari, pa je prikladno da nakon toga opere ruke. Misnik moli Boga da mu udijeli unutarnju čistoću srca da mogne dostojno započeti najsvetiji dio euharistijskog slavlja. Obredna pranja koja su znak duhovnog čišćenja. Svećenik tiho moli: "Operi me, Gospodine, od mog bezakonja i od grijeha me moga očisti."

DAROVNA MOLITVA

Riječima "molite braćo i sestre" predvoditelj misnog slavlja još jednom poziva okupljenu zajednicu da se ozbiljno i s pažnjom uključi u sveti čin koji se približava svome vrhuncu. Priprava darova završava darovnom molitvom.

MOLITVA BLAGOSLOVA

Molitelj hvali i slavi Boga za sva primljena dobročinstva. Žrtvujući janje i blagujući ga u obitelji, Židovi su se sjećali izlaska iz sužanjstva, što je središnji događaj u slavljenju blagdana Pashe. Vazmenu večeru slavio je i Krist Gospodin sa svojim učenicima prije muke. No, ta je večera s njim prerasla u nešto novo: Isus je tom prilikom ustanovio Euharistiju.

EUHARISTIJSKA MOLITVA

Zajedno s Kristom Gospodinom, posrednikom između Boga i ljudi, možemo nebeskom Ocu izraziti hvalu, slavu i čast, to jest vršiti bogoslužje (kult). Uostalom, smisao cjelokupnog kršćanskog života i jest u tome da se hvali, odnosno slavi Bog! I naš molitveni stav pred Bogom treba da bude u prvom redu takav da ga hvalimo i slavimo, te da mu zahvaljujemo za sva dobročinstva koja iskazuje. Upravo taj stav hvale, proslave Božje i zahvaljivanja, struji iz euharistijske molitve. "Bog je stvorio čovjeka isključivo na svoju slavu, da čovjek Boga hvali, da ga spozna onim zanosom koji jednostavnu spoznaju preobražava u hvalu te da poziva nesvjesnu prirodu da hvali Boga: 'Blagoslivljajte Gospoda sva djela Gospodnja!'" (A. M. Rouget).

No što u stvari znači hvaliti Boga? To znači veličati ga, slaviti, uzdizati, diviti mu se i klanjati. Ili, drugim riječima: zaboraviti sebe i blagoslivljati Boga koji je naš Stvoritelj i Spasitelj. Kad hvalimo Boga priznajemo da sve što imamo i što jesmo dolazi od njega.

Cijela sv. Misa je žrtva hvale i zahvaljivanje, no ona je u isto vrijeme i pomirbena žrtva. Sve to, s naglaskom na žrtvi hvale, dolazi do izražaja osobito u euharistijskoj molitvi.

Smisao je euharistijske molitve u tome "da (ona) sav zbor vjernika sjedini s Kristom u ispovijedanju divnih Božjih djela i u prinosu žrtve", te da proslave Oca nebeskog i zahvale mu "za čitavo djelo spasenja".

UVODNI DIJALOG I PREDSLOVLJE

Svaka euharistijska molitva započinje dijalogom misnika i zajednice. Svećenik pozdravlja narod s "Gospodin s vama", a zajednica mu uzvraća "i s duhom tvojim". Riječi "gore srca" vrlo su znakovite, jer pozivaju vjernike da se pridruže nebeskoj liturgiji.

U predslovlju predvoditelj slavlja proglašuje pred zajednicom divna Božja djela, odnosno neki vid otajstva spasenja. To treba pobuditi zahvalnost vjernika.

SVET

Slavljenju Boga za sva dobročinstva pridružuje se puk koji skupa sa svećenikom govori ili pjeva veličanstvenu pjesmu "svet, svet, svet..." u čast Bogu .Ove riječi podsjećaju na klicanje mnoštva Gospodinu Isusu prigodom ulaska u Jeruzalem, na Cvjetnicu. Gospodin u svakom misnom slavlju obnavlja svoj dolazak među nas i ujedno najavljuje da će konačno doći na kraju vremena.

POSVETNA EPIKLEZA

Poslije "svet" nastavlja se iskazivanje hvale Bogu započeto predslovljem. Uskoro slijedi molitva koju nazivamo "epikleza" (zaziv Duha Svetoga). Svećenik u ime zajednice moli nebeskog Oca da se udostoji svojim Duhom posvetiti i pretvoriti kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu. Upravo je vlastitost treće božanske osobe, Duha Svetoga, da podjeljuje svetost, da posvećuje. Epiklezu prati polaganje ruku nad kruhom i vinom.

SPOMEN-ČIN I PRINOS

Slijedi spomen-čin ili "anamneza kojom Crkva izvršuje nalog što ga je preko apostola primila od Krista Gospodina, slavi spomen na samog Krista, sjećajući se poglavito njegove blažene muke, slavnog uskrsnuća i uzašašća na nebesa". (Opća uredba, 55e) Ono što je sam učinio na Posljednjoj večeri, Gospodin je povjerio svojoj Crkvi riječima: "Ovo činite meni na spomen." To nije samo spomen prošlog događaja, već događaj koji neprestano traje, a misni obred ga čini nazočnim.

Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu nego da se nauče prinositi sami sebe pa da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršuju u jedinstvu s Bogom i među sobom, da napokon Bog bude sve u svemu." Moglo bi se reći da je uz posvećenje (pretvorbu) prikazanje žrtve najvažniji čin Mise, prema kojemu teži cijelo euharistijsko slavlje. Nakon što su kruh i vino postali Kristovo Tijelo i Krv, obraćamo se nebeskom Ocu riječima: "Zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu živu i svetu."

EPIKLEZA NAD PRIČESNICIMA

Krist nam se daje da ga možemo blagovati i tako ostvariti jedinstvo s njim i s braćom. U ovom dijelu euharistijske molitve zaziva se ponovno Duh Sveti (epikleza) da posveti pričesnike i među njima ostvari jedinstvo: "Smjerno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno."  Upravo je to najveći plod žrtve: jedinstvo s Kristom, te s braćom i sestrama. Nisu samo posvećeni darovi ispunjeni Duhom Svetim, nego i vjernici kako bi postali zajedno s Kristom Bogu ugodna žrtva.

MOLITVE ZAGOVORA

Anafora je u prvom redu molitva hvale i zahvale, ali Crkva se ipak usuđuje dodati i svoje prošnje. U molitvama zagovora Crkva moli najprije za papu, biskupe i svećenike, zatim za nazočne vjernike i konačno za sve ljude. Uključeni su i pokojni koji očekuju slavu uskrsnuća. Molitva zagovora povezana je i sa spomenom onih koji su već dosegli cilj, tj. s Kristovom Majkom i svecima, našim prethodnicima. Tako se Crkva na putu pridružuje molitvama slavnoj Crkvi u nebu (zajedništvo svetih).

Cijela euharistijska molitva, pa i ovaj dio, odvija se u eshatološkom ozračju jer je kršćanska zajednica neprekidno u stanju budnosti čekajući konačni Kristov dolazak.

ZAVRŠNA DOKSOLOGIJA (SLAVOSLOVLJE)

Sve anafore završavaju doksologijom, tj. davanjem slave trojedinom Bogu (slavoslovlje). Slavi se nebeski Otac "po Kristu i s Kristom i u Kristu, u jedinstvu Duha Svetoga". Svećenik za to vrijeme drži uzdignuto posvećene darove dajući Bogu "svaku čast i slavu u sve vijeke vjekova". Zajednica kliče: "Amen!" (Tako je!)

PRIČEST – ŽRTVENA GOZBA

Euharistijsko slavlje završava gozbom, tj. Pričešću. "Primanjem Tijela Gospodinova ostvaruje se zajedništvo vjernika s Bogom i među sobom, a to je i svrha ove žrtve." (EM 12)

MOLITVA GOSPODNJA (OČENAŠ)

Ovom molitvom koju nas je naučio Gospodin Isus obraćamo se Bogu kao zajednica, a ne kao pojedinci. Očenaš nas pripravlja na primanje Pričesti napose iz dva razloga. U toj molitvi molimo ne samo za svagdanji nego i za sakramentalni kruh u Pričesti.

Svećenik nastavlja molitvu: "Izbavi nas, Gospodine, od svih zala..." On moli u ime svih za sigurnost od svih nereda, za unutarnji mir i konačni dolazak našega Spasitelja koji će uspostaviti kraljevstvo mira.

BRATSKI CJELOV MIRA

"Slijedi obred mira kojim vjernici mole mir i jedinstvo za Crkvu i svu ljudsku obitelj te, prije nego što će uzeti dijela u jednom kruhu, izražavaju jedan drugom uzajamnu ljubav". (Opća uredba Rimskog misala, 56b) Za taj znak misnik pripravlja prisutne molitvom, kako bi vanjski znak odgovarao unutarnjem raspoloženju duše. Predsjedatelj slavlja širi ruke prema vjernicima govoreći: "Mir Gospodnji bio vazda s vama." To je zapravo Kristov uskrsni dar.

LOMLJENJE KRUHA

Krist Gospodin je lomio kruh na Posljednjoj večeri i dijelio ga apostolima. Tako se u prvim kršćanskim vremenima i cijelo euharistijsko slavlje nazivalo "lomljenje kruha". Taj obred napose ističe jedinstvo vjernika okupljenih oko oltara. "Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi mi dionici jednoga kruha." (1 Kor 10, 16–17). Obred lomljenja kruha podsjeća nas i na to da svoja duhovna i materijalna dobra moramo dijeliti drugima.
Kod lomljenja posvećenog kruha svećenik spušta jedan djelić hostije u kalež. Taj čin ima svoje povijesno značenje.

Papa je, naime, za vrijeme nedjeljnog misnog slavlja slao po đakonima ili akolitima komadić euharistijskog kruha svećenicima područnih crkava u Rimu. Oni bi taj komadić stavljali kod Mise u svoj kalež. Na taj su način izražavali jedinstvo i zajedništvo s rimskim biskupom (papom), te istovjetnost euharistijske žrtve. Danas ovaj obred nema opisanog značenja. Kod njegova obavljanja treba misliti na to da miješanje posvećenog kruha i vina označava jedinstvo Tijela i Krvi proslavljenog i prisutnog Krista Gospodina.

Za vrijeme lomljenja kruha zajednica recitira ili pjeva "Jaganjče Božji". Ovaj zaziv Krista, Božjeg Janjeta, zapravo je molitva za oproštenje i mir. Nekoliko slijedećih molitava poziva prisutne na Pričest.

PRIČEŠĆIVANJE

Nakon svećenikove Pričesti oblikuje se procesija (ophod) sudionika euharistijskog slavlja koji pristupaju stolu Gospodnjem. Pričest je, naime, sastavni dio euharistijskog slavlja. Za vrijeme pričesnog ophoda zajednica pjeva.

Svakom vjerniku koji pristupa Pričesti svećenik pokaže hostiju govoreći: "Tijelo Kristovo". Pričesnik odgovara: "amen". "Ovaj amen ovdje znači: da, hoću, pričešćujući se pravim Kristovim Tijelom, doprinijet ću izgradnji i jedinstvu njegova tijela, koje je Crkva." (sv. Augustin).

Obnovljena liturgija, a tako i kršćanska predaja, sugeriraju stojeći stav kod primanja Pričesti. Do 9. stoljeća Pričest se uvijek primala stojeći uz mali naklon. Sabor u Niceji (325. god.) čak je vjernicima zabranio da nedjeljom kleče, jer je to dan uskrsne radosti. Ipak, primati Pričest klečeći danas nikome nije zabranjeno. Taj je stav nastao u srednjem vijeku kad se Pričest počela primati na usta, pa je kod pričešćivanja bilo najprikladnije kleknuti. Inače se do 9. stoljeća pričest redovito dijelila na ruku, o čemu nas izvješćuju sveti Oci (npr. sv. Ćiril Jeruzalemski u 4. stoljeću). Posvećeni kruh može se danas primati ili na ruku ili izravno u usta. U našim krajevima Rim je dopustio primanje hostije na ruku, no iz pastoralnih razloga mogu pojedini biskupi odrediti samo pričešćivanje na jezik. Tko prima svetu Hostiju na ruku, dobro je da, po mogućnosti, učini to ovako: lijevu, malo udubljenu ruku šaku, podigne do prsiju, a pod nju položi desnu. Kad primi Hostiju, prinese je k ustima i stavi na jezik. Treba pripaziti da ništa ne padne na tlo.

Kod euharistijskog slavlja misnik se pričešćuje pod objema prilikama, tj. Tijelom i Krvlju Kristovom. Ostali vjernici primaju redovito samo Tijelo Kristovo, iz praktičnih razloga. Valja imati na umu da se "sav i čitav Krist i pravi sakrament prima pod svakom prilikom". (EM 32) Ipak, Drugi vatikanski sabor dopustio je da se i vjernici u nekim zgodama pričeste pod objema prilikama (ne onda kad ima mnogo pričesnika). Pričešćivanje presvetom Kristovom Krvlju može se obaviti pijenjem iz kaleža, umakanjem hostije ili pomoću cjevčice. "Sveta Pričest, ako je promatramo kao znak, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama." (EM 32)

PRIČESNA MOLITVA

Nakon pričešćivanja, a prije završne molitve, dobro je ostati neko vrijeme u svetoj šutnji, odnosno pjevati ili recitirati neki psalam. Zatim predsjedatelj euharistijskog slavlja poziva okupljenu zajednicu na zaključnu molitvu. Njome se, po Kristu, zahvaljuje Ocu nebeskom za primljene darove na svetoj gozbi i moli se za plodove žrtve snagom primljene Pričesti.

4. Završni obred

Misnik posljednji put pozdravlja zajednicu, zaziva nad nju blagoslov trojedinog Boga i otpušta je riječima: "Idite u miru!". Svi su pozvani da svjedoče Krista u svakodnevnom životu šireći oko sebe Gospodinov mir i njegovu ljubav.

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 14. studenog 2018.

    Kada pročitamo riječi ovog nedjeljnog evanđelja moramo priznati da nas pomalo hvata strah i zabrinutost nad onim što će sutra biti. Pomračenje sunca i mjeseca, padanje zvijezda s neba i veliki potresi ne ulijevaju baš neko povjerenja i sigurnost u bolju budućnost. No u čemu se razlikuju ove apokaliptične prirodne katastrofe od onih katastrofa s kojima se susrećemo svaki dan dok nijemo prolazimo pored njih ili ih možda čak i ne primjećujemo? Siromaštvo, glad, bolest, rat predstavljaju...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.