Čovjek ne zna u čemu se sastoji njegova osobna svetost. To mu se otkriva korak po korak, u hodu i često je potpuno različito od onoga što je zamišljao.

Životno svjedočanstvo

Rođen sam u Zagrebu, u brojnoj katoličkoj obitelji sa dva starija i jednim mlađim bratom. Od najranije mladosti odgoj je bio prožet vjerom i duhovnošću, međutim vrlo brzo krenuli smo svaki svojim putem. Pod utjecajem medija,društva i naravno u to doba neizbježnog rock'n'roll-a, u mojem je životu sve krenulo putem nekog buntovništva, iako nije baš jasno protiv koga ili čega, vjerojatno jednostavno protiv autoriteta. Kako to obično biva, sa dolaskom puberteta, počeli su i prvi izlasci i druženja sa ekipom iz kvarta. U to vrijeme glavna fora u kvartu je bilo „visiti“ ispred osnovne škole i igrat nogomet vikendom na igralištu. Subota je bila dan za „cuganje“. Skupili bi se pred školom, kupili „cugu“, pili i družili se. Kad bi se popilo to što imamo, najčešće bi se zaputili ili prema Kulušiću ili Lap-u. Pred školom su se slavili rođendani, praznici, nove godine, manje-više sve. Međutim, malo po malo kako je srednja škola odmicala malo se sve „razvodnilo“. Počeli smo se nekako grupirati ovisno o afinitetima i okolini. Upoznali smo nove ljude i svatko je nekako krenuo svojim putem.

Kako sam ja pohađao srednju medicinsku školu, većina društva bila je iz škole i njihovi prijatelji i poznanici. Družili smo se u školi i na praksi, stvorili određene uvjetno rečeno „klanove“ i kretali se u tom okruženju. Počeli su i tulumi i prva zaljubljivanja…već kako to u tim godinama biva. Cigarete i alkohol su već bili pod normalno. U tome svemu, vjera i duhovnost pali su na margine, barem u mom životu. Da nije bilo roditelja koji su inzistirali na vjeri,vjerojatno bi se u potpunosti odmetnuo i odvojio od Boga i vjere.

Vrlo brzo nakon završetka srednje škole, počeo sam raditi, što je već samo po sebi bilo u pedagoškom smislu odlično. S poslom su došle i radne navike i obaveze,pa nije bilo toliko vremena za gluposti. Međutim, tko traži taj i nađe…S poslom su došla i primanja, a kako sam u to vrijeme živio s roditeljima, ostajalo mi je dovoljno za provod. Kombinacija lošeg društva, slabosti, povodljivosti i loših odluka odveli su me u svijet promiskuiteta i eksperimentiranja s raznim „stimulansima“, dok su to vrijeme alkohol i cigarete bili uobičajeni životni suputnici. To je bio danak mladosti, ludosti, neiskustvu, nezrelosti i generalnoj gluposti u to vrijeme. Tko zna kako bi sve to završilo da mi dragi Bog u svojoj beskrajnoj veličini i mudrosti nije jednoga dana u život poslao Anu.

Sve se zapravo događalo filmskom brzinom, i danas kada sa distance gledam na to razdoblje ne mogu a da se ne nasmijem. Sjećam se kad je prvi put došla sa svojim pokojnim ocem, odmah je ostavila odličan dojam, nisam mogao prestati mislit na nju, jednostavno sam joj morao nešto reći. Zamolio sam dobrog prijatelja i kolegu koji s njom radi da mi da njen broj i poslao sam joj poruku…hahaha…Nikad neću zaboravit početak njenog odgovora… napisala je „Dragi Alane“…hahaha… Odmah sam znao da je drukčija i posebna. Pristupačna i jednostavna, ženstvena i atraktivna. Ja i dan danas vjerujem da ju je sam Bog poslao u moj život. Odmah nas je sve osvojila, obitelj, prijatelje, kolegice i kolege i zauzela jedan poseban status u našim životima. Ubrzo nakon prvog „date-a“, započeli smo vezu, koja se pretvorila u jedno nezaboravno iskustvo. Nakon samo par mjeseci veze, ja sam joj možda malkice prebrzo predložio da se preseli kod mene i da živimo zajedno, pristala je. I tako, malo po malo spremali smo se za brak, djecu i sve što s tim dolazi. Danas kad se sjetim tog razdoblja, bilo je to vjerojatno najljepši dio mog života, sve prije i sve poslije toga kao da uopće nije postojalo. Dani su nam prolazili u veselju i tu i tamo kojoj svađici… hahaha… ali uglavnom mirno. Jednoga dana Anči je saznala da je trudna i ubrzo nakon toga ja sam je zaprosio, bili smo zaručeni. Bilo je to za mene jako čudno razdoblje. Bio sam potpuno nezreo za brak i roditeljstvo, a evo događalo se. Sad kad se sjetim tog razdoblja, kao da mi je sve u magli. Tad se dogodilo ono što nas je oboje zateklo i iznenadilo. Ančica je imala spontani, izgubili smo dijete. Oboje smo bili zatečeni i nismo znali kako reagirati. E to je bilo dosta teško i mučno razdoblje za nas, ja i dan danas vjerujem da je to zbog toga što smo živjeli u grijehu, a ne dijeleći sakrament braka na propisan način. Vrlo brzo nakon toga prekinuli smo zaruke i razišli se. Ja sam nastavio sa uobičajenim životom, tu i tamo bi nekoga upoznao, međutim sve su te veze brzo pucale, moje je mišljenje opet radi prakticiranja grijeha. To se nastavilo sve do trenutka kada sam prišao jednoj djevojci s posla, da budem iskren, godinama mi se onako „sviđuckala“. Dosta me je grubo otpilila i dosta ružno povrijedila. Bio sam tužan i ponižen. Zamolio sam za savjet majku, pošto je liječnica, a rekao bih i dobar psiholog. Ona me je naravno saslušala i savjetovala da porazgovaram sa jednim fratrom na Kaptolu. Otišao sam, razgovarali smo, on je položio ruke na moju glavu, i od tog trenutka krenulo je moje obraćenje i potraga za Isusom. Više mi nije prošao dan bez molitve, nedjelja bez svete mise. Malo po malo sve što me morilo i tištilo predao sam Isusu, beskrajno mu zahvaljivao što me otkupio od grijeha i dao mi novu priliku, priliku da spasim dušu. Malo po malo tuga je nestajala, ja sam bivao sve sretniji, zadovoljniji, ispunjeniji, jednostavno uživao sam u životu sa Isusom. Počeo sam se sve više uključivati u društvo kroz volontiranje i duhovnost. Vrijeme, rad i znanje koje sam poklonio drugima preko volontiranja snažno su djelovali na mene, te me oplemenili i potakli da nastavim u tom smjeru.

Tek sad polako spoznajem koliko je zapravo teško živjeti vjeru u svoj punini. Kušnje i napasti su svakodnevne i rekao bih vrebaju na svakom koraku. Bez molitve, posta, svete mise, redovite ispovijedi i pričesti mislim da je nemoguće ne pokleknuti.

Božji Blagoslov

Alan

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 24. svibnja 2018.

    Današnjom nedjeljom slavimo veliki blagdan kršćanstva: Presveto Trojstvo. JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA. Ljudski um teško to može dokućiti. Zaustavimo se pred onim što Bog govori o sebi i o nama. O Bogu Ocu, o Sinu Isusu Kristu, o Duhu Svetomu, o nama ljudima – Sinovima Božjim, govori nam Isus – vjerujemo na riječ njegovu. Danas slavimo otajstvo ljubavi, a to otajstvo je istina koja nas nadilazi i obasjava poput sunca koje zasljepljuje i ne možemo ga vidjeti. Otajstvo je nešto što...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • MISIJA VENEZUELA

    Dok se vrijeme odlaska s Venezuele bliži u isto vrijeme se miješaju osjećaj zadovoljstva na obujam posla kojeg smo obavile, s druge pak strane toliko je novih ideja, toliko novih stvari koje bi se mogle i trebale uvesti u naše grupe. Znajući da nikada nikome vrijeme nije išlo u prilog, pa tako ni nama, imajući to na umu, naš rad je nastavio u istom ritmu. Jednako kao vrućine koje nemilosrdno ne popuštaju iz dana u dan, tako sestra Ljilja i ja, iz dana u dan s još više snage nastavljamo utrku s vremenom kojeg je još malo preostalo.

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.