Svaki sam dan sve bliže kući čija su vrata uvije otvorena, gdje je Isus već otišao da bi nama pripravio mjesto među svetima.

Marija - žena vjere

Marija - žena vjere

Koncil govori da je Marija napredovala na hodočašću vjere. I ona je bila hodočasnica, putnica. Prošla je putovima života koji su vrlo slični hodočasničkim: svuda tama, zbrka, neprilike, strah, umor, iznenađenja i prije svega bezbroj pitanja: Kako će to biti kada ja muža ne poznajem? Što će reći moji, Josip i drugi? Kako je Herod saznao za rođenje ovoga djeteta? Zašto ga želi ubiti? Kako ćemo dugo morati ostati u Egiptu? Hoćemo li ikada više vidjeti sina izgubljena u hramu? Što se to o njemu priča u Kafarnaumu i galilejskoj okolici? A tek što znači ta strašna nesreća, grozota nad grozotama na Kalvariji, moj Bože? Pitanja, sama pitanja. Što da učini Majka pred tom Očevom šutnjom? Da se uplaši? Ne. Da očajava? Ne.

Evanđelje triput prikazuje Majku kako promišlja u svom srcu; sjeća se davnih riječi i uspoređuje ih sa žalosnim događajima koji su se upravo dogodili i između šutnje, sumraka i tame traži Božje lice. Tko traži, taj putuje, i onaj tko putuje taj traži. Majka je bila putnica jer je tražila, a tražila je jer nije sve znala. Da je znala toliko koliko znamo mi, ne bi trebala tražiti. Tražila je jer joj nije bilo unaprijed dano da vidi što će se sve dogoditi. Sama se morala truditi da bi brižno sačuvala u sjećanju sve događaje i riječi, morala se truditi da ih pažljivo razmatra u svome srcu, u duhu ih prosuđivala i neprestano promišljala. Upravo tako kako je išla po putu života: između tamnih suprotnosti života nastojala je otkriti Božju volju i Božji plan.

Nećemo je danas promatrati sa zvijezdama oko glave, čarobnu u svetačkom sjaju s mjesecom pod nogama, okruženu anđelima i arkanđelima, u viđenjima i otkrivenjima, već ćemo je promatrati onakvu kakva je bila u Nazaretu, Jeruzalemu i tamo gdje je sve za Isusom hodila. Pitamo se: Kakva je Marija bila? Odmah na početku želim istaknuti da je Marija bila ponizna žena iz siromašnog naroda, majka radnika i žena radnika. Kada je željela ispeći kruh, morala je uzeti dva kamena, trljala ih je jedan o drugi i tako grubo mljela žito. S vrčem na glavi odlazila je do zdenca u Nazaretu i nosila vodu da može zamijesiti tijesto. Sama se morala penjati na brijeg, sjeći granje i grmlje, na rame natovariti svežanj, donijeti doma; osim toga morala je paziti na koze, hraniti kokoši... Takav je bio Majčin život. Baš nikakve sličnosti s princezom nježnih i bijelih ruku.

Majčina veličina bila je u nečem sasvim drugom. Nikada nije bila uzvišena, uvijek samo služiteljica, služiteljica Boga, svojih ukućana i svojih bližnjih. Nikada nije bila poluboginja, uvijek samo žena vjere i ponizna Božja službenica. Nije bila središte ljudskih pogleda koje zasljepljuje, već je bila mirna staza koja ljude tiho vodi gore, u snazi i duhu blaženstava. Nikada nije bila svemoguća. Bila je moliteljica, posrednica, zagovornica, zapravo sasvim ponizna i mila kakvu je vidimo na svadbi u Kani Galilejskoj.

Koncilski dokumenti Mariju predstavljaju kao hodočasnicu vjere. Zašto? Bila je hodočasnica vjere zato što nije znala sve.

Pogledajmo događaj u Hramu kod Prikazanja! Onog se dana starac Šimun, napunjen Duhom Svetim, približio Majci, uzeo joj iz ruku Dijete, pogledao prema narodu i rekao: Štovatelji Gospodnji, hodočasnici Izraela, ovdje je Onaj kojeg očekujete. Sad mogu mirno umrijeti jer su se ispunila očekivanja mojega srca. To je Svjetlo koje će svijetliti nad svim narodima. Znak osporavan. Oko ovoga Djeteta prepletat će se smrt i život, razaranje i obnova. A ti, ženo, pripremi se jer i tebe čeka mač boli.

Tajnovite riječi. Kako se na njih odazvala Majka? Evanđelje kaže da je bila začuđena. Začuđena? Znak da o Sinu rođenom iz njene utrobe nije znala nešto vrlo značajno jer čuđenje je znak iznenađenja nad nečim nepredviđenim, nepoznatim. Očit znak da Majka nije znala sve što mi znamo o Sinu njenoga tijela. Stvari joj nisu bile dane same po sebi. Brižno je u svom srcu morala čuvati sva zbivanja i sve doživljaje, o njima promišljala i tako tražila Božji plan; jednako kao i mi - jer tko traži, taj putuje. Ona je prava hodočasnica vjere.

Ponovno događaj vezan uz Hram kada je Isusu bilo 12 godina: Evanđelist kaže da Majka nije ništa razumjela. Djeteta nije bilo ni u putujućoj skupini muškaraca niti među ženama. Izgubili su ga. Predstavite si položaj majke, i to majke koja je izgubila sina, i to kakvoga Sina?! U srce joj se zabio mač nesigurnosti (to je treći mač boli). Je li još uopće živ? Jesu li ga oteli? Hoće li ga ikad više vidjeti? Što se dogodilo? Herodovi ljudi ga oteli? O Bože, što mi je činiti? S prvom mogućom skupinom hodočasnika vratila se u Jeruzalem. Tri dana ga je sva preplašena tražila. Mislite da je Majka tih dana dovoljno jela? Mislite da se noću odmarala i spavala? Mislite da je iz njene duše iščeznuo mač nesigurnosti?

Majka se pomiješala s mnoštvom hodočasnika koji su ulazili u hram ili ga napuštali, sva prestrašena gledala je lijevo i desno, pretražila je svaki kutak, svako dvorište hrama, ispitivala svećenike i ništa. Zatim je požurila na ulicu punu ljudi. Pretražila je trgove, uokrug unutar i izvan zidina! Ništa. Minuo je dan, spustila se noć. Možemo pretpostaviti kako je crna noć ovila majčinu dušu. Mislite da se Majka te noći dovoljno odmarala? Tko bi mi među vama znao opisati kolika je bila žalost i nesigurnost koju je osjećala Majka? A Bog? Kao po navici - zaodjenut u šutnju. A Majka?

Kao po navici - odana, što je za nju posve normalno; za nju, žalosnu hodočasnicu, koja traži i ne nađe. Postavljena na raspuće, ovita nejasnom i strašnom tamom kao da se sve događa slučajno zbog slijepog usuda povijesti, kao da u pozadini svih tih događaja ne bdije brižna ruka, ruka koja nas vodi. Rekli bismo: Tamna noć vjere. I naš je život tekao posve normalno dok se nije sručila lavina nevolja: prevare od ljudi od kojih to ne bismo nikad očekivali, nerazumijevanje ukućana, onih najbližih, prometne nesreće u kojima stradaju članovi obitelji, smrt koja nam je istrgla najdražeg člana obitelji, prijatelja –prijateljicu, klevete, poluistine. I već su tu tamne noći vjere, ovite Božjom šutnjom. Tko će se u životu uspjeti riješiti tih strašnih trenutaka? Majka ga je, puna straha, nakon tri dana traženja konačno našla. Mislite da je Majku preplavilo veselje?

Vrlo vjerojatno su prve riječi zvučale kao prijekor: Zašto si se tako ponio prema nama, Sine moj? Tri dana smo te u strahu posvuda tražili, a ti si tu posve miran kao da s nama baš ništa nemaš. Ipak njene riječi izviru iz osjećajnog olakšanja. Konačno je odahnula. Mladićev odgovor je bio uistinu čudan, tajnovit i neobičan. Kao da je htio reći: S vama nemam ništa zajedničkoga. Od ovog trenutka nadalje Bog je moj otac i moja mati. On je moja jedina briga, samo On me zanima. Samo Njemu sam dužan odgovarati za svoje korake. Zar niste to znali? Čemu se čudite? Čemu ste me tražili?Evanđelist kaže da Majka nije razumjela odgovor. Što nije razumjela? Riječi?

Riječi su potpuno jasne. Nije razumjela Djetetovo ponašanje - očit znak da Majka nije znala sve što mi znamo o Djetetu njene utrobe. A njena veličina je u tome da se znala ponizno ukloniti, puna mira počela je razmatrati u svom srcu i stalno je u duhu promišljala: Što želi reći tim riječima? Kako da si obrazložim takvo ponašanje? Ali ja vjerujem da je ovo Božja volja. Bez evanđeoskih pripovijesti teško bismo vjerovali da je na svijetu uistinu nekad postojala žena koja je živjela u takvim okolnostima kao Ona: tri dana i tri noći nagrizala ju je nesigurnost i strah i iscrpljenost. Nije dovoljno jela niti se odmorila a na koncu je dobila odgovor koji ju je zbunio. Ali se usred svega toga uklonila i smireno, tiho i dostojanstveno sve skupa bez prestanka promišljala u svome srcu. Bez evanđeoskih pripovijesti ne bismo mogli vjerovati da je sve to u životu proživjela. A mi bismo je samo kitili u zvijezde i ogrtali sjajnim plaštem.

Kakvo je Srce te žene bilo? Najkraće: Srce te žene bilo je mrtvo. To je jedino objašnjenje za njenu čvrstinu vrijednu čuđenja i zavisti: njeno Srce je bilo mrtvo - mrtvo za egoističnu ljubav prema samoj sebi. Sad znate otkud naša neprimjerena ponašanja. Sve to izvire iz činjenice da smo bolesno vezani uz sliku gospodara koji se zove „slika samoga sebe”, na tu umjetnu i svetačkim sjajem okruženu sliku koju sami gradimo već od malena. To nije naša objektivna slika, nego nekakva umjetna, napuhani privid, uljepšana istina za koju se svim silama borimo i trpimo. Zašto se zna poljuljati naš život? Razlog je: Kako drugi ljudi prihvaćaju ili ne prihvaćaju našu sliku, tako se diže i pada naše raspoloženje, njiše se između oduševljenja i klonulosti i tako sve više raste naša osjećajna kolebljivost. Mi smo takvi. Ali Majka nije. Majka nije poznavala toga „ja”, te umjetne slike sa svetačkim sjajem.

Kada kažemo da je Majka - žena siromašna i ponizna tada moramo znati što u Svetom pismu znači izraz „siromah”. Siromašna je ona žena koja se osjeća kao netko tko nema prava. Što može uvrijediti nju, ženu, koja osjeća da nema prava, ako je za nju uvreda imati prava? Što može uznemiriti nju, ženu, koja ništa nema niti će ikada imati? Zato, na svijetu nema žalosnih stvari, nepredviđenih događaja koji bi mogli raniti, srušiti duhovnu čvrstoću uboge žene kakva je bila Marija. Uboga žena je snažna žena, nepobjediva. Ništa na svijetu ne može uznemiriti njenu postojanost. To jedinstveno Biće Evanđelje nam predstavlja kao osobu koja ima potpun nadzor nad svojom nutrinom; koja je najprije i prije svega gospodarica same sebe, a onda tek naša Gospa, koju životne nevolje ne mogu uništiti. Ta osoba je dijete duhovnosti poniznih i ubogih Božjih službenika „anawim”, malog Izraelovog ostatka. Samo takva žena može reći Božjem glasniku: Arkanđele Gabrijele, gledaj, nisam ništa drugo doli siromašna Božja službenica, neka Bog učini sa mnom što želi.

Kad Mariju uopće ne bismo poznavali, a do uha nam došle samo te njezine riječi, znali bismo kako je živjela, postupala, kakav je bio njen odnos prema drugima i svijetu; na neki bismo način poznavali cijeli njezin život. To nisu nikako bilo kakve riječi! Njima je u isti mah pred nama otvorila svu svoju duhovnost. Njima je izrazila svoju pripadnost malomu ostatku poniznih Božjih službenika. Arkanđele Gabrijele, nisam ništa drugo nego siromašna Božja službenica; neka Bog učini sa mnom što želi.

Sad možemo razumjeti dostojanstvenost i vedrinu kojima je Majka pokazala da je očuvala neuništivu čvrstoću u valovima života koji su više puta bili uistinu snažni i usred kojih joj je bilo dano živjeti. Posebnu pozornost pobuđuje to kako je skladna majčina i sinova duhovnost. Istu riječ koju je upotrijebila Majka kad je odlučila prihvatiti svoju sudbinu - postati Majka Božja - istu riječ upotrijebio je i Sin koji prihvaća svoju sudbinu - postati Spasitelj svijeta: „Neka bude.” Majka za anđelovog pohoda, Sin u Getsemanskom vrtu. Majka pokazuje istu sliku sebe same kako je pokazuje i Sin. Majka govori: Arkanđele Gabrijele, nisam ništa drugo nego siromašna Božja službenica” a Sin kaže: „Krotka sam i ponizna srca, učite od mene.

Osjećajan i dobar promatrač kao što je bio, morao je Isus u petoj, sedmoj, osmoj, devetoj godini gotovo sve preuzeti od te žene koja je bila Njegova majka. Očaravalo ga je što je bila tako potpuna gospodarica svoje nutrine, postojana u svim životnim nevoljama, tiha i dostojanstvena u svakom trenutku... Isus je bez dvoumljenja upijao tu duhovnost, utjelovljenu i tako živu u Njegovoj vlastitoj majci. Isus Krist, Sin Božji i Čovječji, rastao je i napajao se iz te duhovnosti koju je Njegova majka tako snažno živjela; jer duhovnost nije neki duhovni stav, nego onaj osobni stil iz kojeg proizlaze svi čovjekovi postupci.

Koga je Isus imao pred očima kada je izrekao svoj „Govor na gori”? Isus je majku sebi predočio dok je izricao taj svoj Govor nad govorima. Zašto to govorim? Jer sve što obilježava naše postojanje, izraženo u blaženstvima, čudesno se podudara s postupcima i ponašanjem Majke. Nema dvojbe da se Evanđelje rodilo u Marijinom Srcu i prelilo se u Isusovo Srce. Korijeni Evanđelja su pouzdano u Marijinom Srcu.

U cijeloj povijesti spasenja nitko nije pokazao veću vjeru od Majke u podnožju križa. Koncil govori: „Majka je na Kalvariji odvažno ponavljala: Neka bude.” Kao da su htjeli reći da joj je u životu najteže bilo izreći te riječi, kao da je tu njena čvrstina doživjela najteži udarac. Da bismo lakše razumjeli, postavimo nekoliko pitanja: Je li Majka znala sve to što o otkupiteljskom značenju toga popodneva koje se događalo pred njenim očima znamo mi? Taj u grču svijeni stas, otvorena usta koja nisu mogla disati, potamnjelo tijelo, crno od zgrušane krvi, u tom popodnevu koje se prerano smračilo? Izgledalo je kao da se tu sve svršilo, a mi znamo da je tu sve počelo. Je li Majka to znala? Radi se o nadnaravnom znanju o kakvom nas je na Duhove poučio Duh Sveti. Još jedno pitanje. Bi li Marijine zasluge bile manje ili veće daje sve to znala? Da je Marija znala da svaka kaplja krvi znači kap spasenja, da će sina doduše izgubiti, ali će ga ponovno dobiti treći dan, ta ustat će od mrtvih..., ne bi joj bilo teško sve to prihvatiti.

Zašto su plakale žene pod križem? Jer su bile uvjerene da je sa smrću na križu svemu kraj. Za cijeli svijet, za Isusove neprijatelje i prijatelje bilo je to što se događalo na Kalvariji posljednji prizor grčke tragedije. Tu se sve završavalo. A Mariji bi trebalo biti potpuno jasno da je tu sve tek počelo? Marija nije bila poput bešćutnog robota, bila je potpuno prirodan, običan čovjek. Nadasve ju je pogađalo događanje u njenoj blizini. Što je vidjela Majka oko sebe? Isusove neprijatelje koji se sjaje od sreće, koji si čestitaju jer su usmrtili svojeg najgoreg protivnika; preplašene učenike koji su pobjegli i pokušali se sakriti; žene koje su neutješno jecale. I još nešto puno očajnije: svuda uokolo strašan osjećaj žalosti i užasa. A Majka je stajala usred svega. U takvim se okolnostima nije moglo ni sanjati o velikim stvarima koje će se dogoditi.

I tada je Majka pokazala svoju vjeru kojoj nema jednake u cijeloj povijesti spasenja, veća je i od Abrahamove na gori Moriji. Kad je stajala pred tom strašnom tamnom noći, govorila je: „Moj Bože, jednom si mi rekao da će taj moj Sin biti moćan, a gle, uništili su ga kao najgrješnijeg čovjeka. Jednom si mi rekao da njegovo kraljevstvo neće imati kraja, a gle, tu pred mojim očima srušio se od prvog udarca. Jednom si mi rekao da će se zvati 'Sin Svevišnjega', a gle, uspoređuju ga s razbojnikom po imenu Baraba i zaključili su da je još gori od toga čovjeka.

U ovo strašno popodne od toga svega ja ništa ne vidim. Sve oko mene je strašna tamna noć. A ipak mi u toj tami svijetli svjetlo, ta znam da Tebi nije ništa nemoguće, moj Bože. Mogao si sve to spriječiti, ali nisi. Jer si mogao sve to spriječiti, a nisi to učinio, to je znak da si sve to sam dozvolio. Moj Bože, ako Tvoja sveta volja dopušta ponašanje ove bešćutne gomile gle, Tvoja se službenica, koja nema nikakvih prava, neće nikako oduprijeti toj nepravdi. Ovdje sam, Tvoja službenica, da bih Ti ovo popodne rekla: „Moj Bože, ništa ne vidim, a ipak je sve dobro. Za nas sve je to strašno, ali ako si to Ti sam dozvolio, Tvoju odluku prihvaćam i ja. Neka bude Tvoja volja. NEKA BUDE, NEKA BUDE.”

Marija je na Kalvariji uporno ponavljala svoje „NEKA BUDE”.

Mnoštvo, pa i Marija, svi su bili uvjereni da je to što se dogodilo bila podla urota najgorih na svijetu. Rimljanima je bilo važno samo da udovolje Židovima. Židovima je bilo važno samo da se riješe Isusa. Znamo kako se ponašao razjareni Kajfa a kako bojažljivi Pilat. Politički interesi, carske pakosne nakane, osjećajne reakcije ljudi... sve se to urotilo protiv Pravednika da bi ga prognali iz svijeta živih. Majka je to prepoznala i što je mogla već glavu sagnuti, zatvoriti oči i ponavljati te tajnovite i spasonosne riječi: „NEKA BUDE”.

Nikad do tada nije bila tako snažna i tako kraljevska kao u tom trenutku. Riječima evanđelista Ivana: „Pored Isusovog križa stajala je Majka.” Nema krikova, provale osjećaja, slabosti, očaja. Ničega od toga. Samo žalosna Majka Božja, Majka u suzama koja je malaksala u plaču. Ali, još nikad tako snažna. Zašto? Jer nikad nije bila tako jadna.

Zato Majka može stupiti pred nas i reći nam: „Djeco moja, hodite za mnom. Sama sam prošla te putove u tamnim noćima i u noćima bez zvijezda. Učinite i vi što sam učinila ja: šutke se prepustite Božjoj šutnji i prevladat ćete strah, tamu i noć. I blago onima koji usred tamne noći vjeruju u svjetlo.” Dobro zapamtimo: Marija je napredovala na hodočašću vjere. Marija je na Kalvariji uporno ponavljala svoj: „NEKA BUDE”.

I poslije svega rečenoga: Što bi bio svijet bez Marije? Bez Marije Djevice svijet bi bio pustinja bez svjetla, dan bez sunca, lice bez smiješka. Netko je rekao da više svjetla i ljepote sadrži jedna srcem izgovorena Zdravomarija nego svi prekrasni vitraji na svim katedralama.

Još više možemo ustvrditi za Bezgrješnu Djevicu: ona je zvijezda Danica koja osvjetljuje sve zemaljske staze i smiješak na Božjem licu i blagoslov neba na zemlji i blagotvorna rosa koja oplođuje zemlju svetošću.

Bog nije mogao čovječanstvu pokloniti ljepši dar od Bezgrješne Djevice. Zato joj svatko treba pristupiti s potpunim djetinjim povjerenjem i zamoliti je: da u nama, njezinoj djeci, nikne sjeme prave čvrste vjere, neizmjerne ljubavi prema Bogu i bližnjima i duh plemenitosti te da u nam i svima nikne cvijet čistoće.

Molitva: Bože, ti si po bezgrješnom začeću blažene Djevice Marije pripravio dostojan stan svome Sinu. Zbog predviđene smrti svoga Sina očuvao si je od svake ljage grijeha. Učini, da i mi po njezinu zagovoru, čisti k tebi prispijemo. Amen.

Don Žarko Ošap

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 19. kolovoza 2018.

    Evanđelje ponovo označava Krista kao Kruh života. Krist želi u našim srcima probuditi želju za njim samim, kao hranom koja nas može nahraniti. Poziva nas da blagujemo život. Kroz euharistiju, u svakoj pričesti daruje nam se. Dolazi nam kao onaj koji na najistinitiji način biva prisutan u čovjeku. Suživljava se s nama, ponire u nas, postaje dio nas, a mi dio njega. Isus govori i o trećoj božanskoj Osobi: ... „Duhu koji oživljuje“ (Iv 6,63). Blagovanjem euharistije, ostvarujemo prisan odnos...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

  • Ja imam samo tri neprijatelja. Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija. Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik. Ali moj je najstrašniji neprijatelj...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Moja šalica mlijeka

    Jose je 83–tro godišnjak. Već 50 godina živi u kući u neljudskim uvjetima. Već tri godine nema krova nad glavom. Jose nema nikakvih primanja. Povremeno radi kao vrtlar kod susjeda. Časne sestre male braće, daju mu hranu...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.