Zemlja crvena, oblaci prašine, put neravan, pun rupa i kanala. Ljudi iscrpljeni nemilosrdnom klimom, neumornim radom, bijedom, siromaštvom i nadom da će preživjeti sutra.

Pohod Zdenca u vruću, crvenu i nadasve crnu Afriku, Tanzaniju kako bi pobliže upoznali djecu koju pomažemo u školovanju već dvije godine, i upoznali drugu djecu kojima je potrebna pomoć, vrlo je upečatljiv i dojmljiv.
Tri tjedna volontiranja u sirotištu Chipole, ne dozvoljava nam ravnodušnost i spokojstvo. Želimo VIKATI, tako glasno da nas čuje svaki čovjek i da naš KRIK dodirne i Vaša srca.

Vjerujemo da je Bog u svakoj zemlji, gdje god se nađemo, u svima i posvuda. Da smo njegovi, možemo pokazati djelima milosrđa.

Podijeliti ćemo s Vama naše bolne spoznaje i surovu stvarnost djece u sirotištu.

U sirotištu odrasta 53 djece od 1 mjeseca do 10 godina. Neka od djece imaju očeve koji su se oženili i imaju drugu djecu, ali ih ne posjećuju, kao da nikad nisu postojali. Većina ih nema oca ni majku. Kad umre majka dječja sudbina je sirotište. Ne želi ih ni rodbina, razlog je siromaštvo i neimaština. Ne posjećuju ga jer se boje da će ga oni morati odgajati i brinuti se za njih. Umire se od side, malarije i anemije. Ima djece koja nemaju nikog svog.

Medald je doveden u sirotište sa godinu i pol. Ostavljen je na vratima crkve. Našao ga je svećenik i donio u sirotište. Njegovi roditelji nikad nisu pronađeni.

Djeca do tri godine trče po zemljanom dvorištu sirotišta. Mokra i neuhranjena, bosi i napola goli. Curice u haljinicama bez donjeg rublja, sjede i igraju se na zemljanoj površini. Većina djece još ne govori pa i nuždu vrše u odjeći i tako ostaju zaigrani dok ih netko ne primijeti, smiluje se i promijeni odjeću.

Jednom sam djetetu vadila zemlju iz usta, plakao je i zatrpavao se zemljom, bilo je gladno. Strašno!

U jaslicama djeca bespomoćno leže u krevetiću mokri, posteljina je oskudna. Željni dodira, zagrljaja, osjećaja pripadnosti. Samo žele bezbrižno djetinjstvo. Žalosno je biti s djecom, a biti nemoćan.

Promatram malenu koja ima godinu i pol, četveronoške hoda okolo. U jednom trenutku se diže, napravi par koraka i opet na koljena. Radi svoje prve korake, a nitko ne zapaža, ne raduje se, ne ohrabruje je, ne ljubi, ne grli. Zašto? Zašto su odbačena?

Đuma, dječak od 2,5 godine, stariji mu je dječak dao komadić slatkog krumpira. Jeo je i krumpir mu ispadne iz ruke. Maleni Dismas bio je brz, uzeo ga i neviđenom brzinom stavio u usta i progutao. Đuma je plakao i nikako da prestane. Prosper (stariji dječak) ga pogleda, udijeli mu komadić i Đuma prestaje plakati. Golo preživljavanje.

Još jedna od životnih situacija, čestih u Tanzaniji

Baraka Mdunguru – ima osam godina, ide u 1. razred kojeg ponavlja, no sada je dobra u školi. Roditelji su joj nepoznati i nema nikog svog.

Slučajno ju je pronašao jedan čovjek u nekom selu kad je prolazio putem i čuo dijete da plače ostavljeno u nekoj torbi. Odnio ju je u biskupiju, a oni su je donijeli u sirotište.

Ugali, brašno od bijelog kukuruza kuhano u vodi bez ulja i soli, bez okusa i mirisa, te grah svakodnevna je hrana djece u sirotištu i većine ljudi u Tanzaniji. Meso jedu jednom godišnje, dok kruha imaju dvaput tjedno (nedjeljom i ponedjeljkom) za doručak. Prostorija u kojoj jedu je bez stolova i stolica. Jedu na podu, svatko iz svog plastičnog tanjura, a jedu rukama. Kroz tri tjedna  nismo zapazili da djeca piju, unose tekućinu u tijelo, kao ni čašu bilo koje vrste.

U sirotištu s djecom rade dvije štićenice sirotišta koje  nemaju nigdje nikoga i prisiljene su boraviti u sirotištu brinući se za djecu i dvije časne sestre, koje ne stignu djeci posvetiti pažnje koliko bi trebalo. Djece je mnogo, i kao svoj djeci potrebno im je puno pažnje i ljubavi. Jedini fizički kontakt imaju kad ih kupaju. Uživaju u kupanju i ne plaču.