Dolazimo u selo, tražimo Aninu kuću. U trenu se oko nas skupe djeca. Među njima djevojčica blagog, zahvalnog pogleda, sa suzama radosnicama u očima, koja nam se pokloni. U njezinoj kulturi, naklon je izraz poštovanja i duboke zahvalnosti. Dotače mi srce i suze mi potekoše jer u tom naklonu vidjeh cijeli njen život.

Poželim joj u očima vidjeti radost, želim toj malenoj djevojčici reći da se ne klanja... neka se samo smije.

Ana nas je odvela u svoju kuhinju, malenu kućicu od blata s nepravilnim otvorom za vrata, prekrivenu slamom. Vatra naložena na glinenom podu, na vatri maleni lončić u kojem se kuha nekoliko zrna graha. Kad je skuhala grah, u istoj posudi kuha i ugali jer druge posude nema.

Preko glinenog dvorišta vodi nas u svoju sobu. Zemljani zidovi, zemljani pod, uzak drveni krevet prekriven s nekoliko iskidanih starih komada robe koji zamjenjuju madrac, posteljinu i prekrivač. Nema prozora.

Zamislih Anu samu u toj sobici i tad razumjeh njezin naklon.

Malena gesta u kojoj se krije svjesnost jednog djeteta da je nezaštićeno (roditelji umrli od side, a baka s kojom živi je starica) i da će uskoro ostati sama. U kući ni sada nema hrane. Njena gesta pokazuje svjesnost o nadi koju joj donosi naša posjeta.

Zraka radosti iz tužnog i ozbiljnog pogleda dotaknula bi i najokorjelije srce. Ne možeš ne razumjeti koliko malenom pažnjom možeš bolan naklon preobraziti u iskaz radosti, tužan pogled osvijetliti vedrom zrakom koja te potiče: « Ne odustaj! Pusti Boga da djeluje kroz tebe, čini dobro.»

Ana nam je donijela svoj ručak: malo graha na malenom tanjuriću i ozarila se radošću kad smo probale. To je sve što je imala danas za jesti. Dok smo bili s Anom, naša Nada je ušla u njezinu sobu i ostavila hrpicu bombona na krevetu, da joj budu slatko iznenadenje i izvuku još jednu radosnu zraku iz tužnog pogleda.

Ostavljamo Anu s nadom i odlazimo s nadom da ce naša Nada svojim posjetima izvlačiti zrake radosti iz pogleda ove tužne djevojčice i mnogih drugih.

Pozdrav iz afričkog Zdenca!