Potresena događajima od proteklih nekoliko dana, odlazim na misu, u glavi mi zbrka i tisuću pitanja. Zbor skladno pjeva neku pjesmu, koju ne razumijem, ali me cijelu obuzima neki neobičan osjećaj. Molim se da dobijem odgovor na barem jedno pitanje.

IMA LI SMISLA MOJ BORAVAK OVDJE?!

Ispred sebe vidim djevojčicu u naručju starije gospođe. Primijetila sam je kad je došla u naručju majke i sjela nekoliko klupa ispred mene.

Dijete me radoznalo gleda nježnim okicama i pruža male ručice prema meni. Uzela sam je, poljubila i zagrlila. Svojim me malim ručicama mazi po licu, i gleda me ravno u oči. Kao da me pita: „Što ti je, zašto si tužna?“

Vrlo sam dirnuta i potresena. Bog nam se objavljuje na razne načine. Upravo sada me nježno miluje po licu, i govori mi: „NARAVNO DA IMA SMISLA!“

Za vrijeme svete pričesti djevojčicu je uzela majka. Na povratku dijete plače i hoće opet k meni. Majka nije razumjela pa ju je izvela van. Nakon kratkog vremena vraćaju se u crkvu i dijete je kod bake ispred mene. Opet upitan pogled i molba u očima: „Zašto me ne uzmeš?“

Baka mi sa smiješkom preda curicu. Malo me promatrala smješkajući se, a onda se udobno smjestila u mom naručju i zaspala. Kratko sam uživala u predivnom osjećaju neobjašnjive ljubavi, dala dijete majci i izišla iz crkve. Ovo je bio poseban susret s Bogom.

BOŽE, OPROSTI MI ŠTO SAM POSUMNJALA U ISPRAVNOST TVOG PLANA.

Nada