Zovem se Zdenac. Imam osam godina. Živim posvuda. Tako moram jer razlijevam vodu gdje sam poslan. Sad sam u Africi. Nemaju vode. Pomalo u uskim kanalima ima, ali daleko je. Svi je traže, grabe u velike plastične posude koje kilometrima nose na glavi. Teška je za nositi.

Puno žeđi, malo vode. Došao sam kod Daniellia. Maleni dječak. Ima godina koliko i ja. Živi s bakom jer su mama i tata umrli. Kao i većina mama i tata ovdje, zarazili su se sidom. Danielli ne ide u vrtić jer baka ne može kupiti uniformu. Ovdje sam dužan, razliti vodu.

Prvi sam tren pomislio da je Danielli djevojčica. Sjedio je na pragu u pokidanoj haljinici ispod koje su virile noge, suhe, mršave, u ranama, tanane ručice, beživotno malo tjelešce. Samo oči slatke, vedre, svijetle.

Došao je u vrtić, u novoj uniformi. Sad znam da je dječak. Trudi se, želi učiti, a ja plačem jer znam da neće stići naučiti « da se Zemlja okreće oko Sunca «. Pjevam mu pjesmicu na engleskom, a on je ponavlja.

Opet plačem jer mi njegov vedar pogled i nastojanje da zapamti stihove govore da ne zna da je bolestan. Opet sam ga danas posjetio. Čita mi slova na majici: «ZDENAC», gleda ih i čini mi se da mu se natpis sviđa. Baka mi pokazuje ljekove koje već odavno pije.

Držim mu ruku i plačem jer znam da će se ova ručica brzo osušiti. Škakljam ga i plačem jer mi jagodice dodiruju kosti. Milujem ga, a koža hrapava, tijelo gori u vrućici. Plačem, jer znam zašto je slabašan, jer znam zašto gori u vrućici, jer znam zašto mu srce ubrzano kuca i noge klecaju, zašto se ne može dugo igrati.

Plačem, jer znam da njegove «bombone bez okusa» nikad neće postati slatke. I plačem jer znam šta znači riječ «zaraziti se» i šta znači «sida». Opet ću ga posjetiti, razliti malo vode. Mislim da to i on želi. Želim biti voda koja bombone bez okusa, čini najslađim bombonima. Želim biti Zdenac za Daniellia.

Jasna Vuletić