Sigurno ste već svi pročitali priču o malom dječaku Danieliju koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Međutim, kada ga upoznate, pomazite i zagrlite njegovo malo krhko tijelo, to je jedan posve drugačiji osjećaj. Često ga posjećujemo, nosimo mu hranu i igramo se s njim. S obzirom na to da boluje od side, tijelo mu je uvijek iscrpljeno. Ponekad ga ta opaka bolest toliko savlada da ne može niti govoriti.

Tako smo mu jednog dana odlučili kupiti hranu i posjetiti ga. Kada smo ušli u dvorište, zatekli smo samo baku koja je sjedila na podu i plela. Upitali smo je: “Gdje je Danieli?” , a ona je odgovorila da spava jer se ne osjeća dobro. Ušli smo u kuću kako bi provjerili u kakvom je stanju naš mali prijatelj i zatekli smo ga u vrućici. Nije mogao govoriti i gledao nas je tužnim okicama koje su molile za pomoć. Brzo smo pronašli nekoliko majica i natopili smo ih vodom kako bismo mu barem malo pokušali ublažiti vrućicu. Prostrli smo deku na pod, zamolili Danielija da legne te smo počeli stavljati natopljene majice po njegovom tijelu. Vrlo brzo bi se majce zagrijale jer je jadan dječak doslovno gorio u vrućici.

Kako nam je samo bilo teško gledati našeg malog prijatelja kako se muči i držati njegove osušene ručice i nožice. Puls mu je bio čak 150 otkucaja u minuti. Ono što nikada neću zaboraviti jest to da Danieli toga dana nije imao snage niti ruku pomaknuti. Ali kada sam ga uzela u naručje, skupio je posljednje atome snage , podigao ruku i uhvatio se za križ koji mi je visio oko vrata. Kao da zna jadno dijete da mu je u Bogu jedini spas. Danieli je po riječima njegove bake tu noć mirno spavao i hvala dragom Bogu što nam je uslišio molitve i sačuvao nam našeg malog prijatelja.