Kada se Božja ljubav zapali u našem srcu, onda život postaje jedan novi svijet ljubavi u kojem se njegova radost prelijeva.

Zovem se Danielli

Zovem se Danielli

Zovem se Danielli, imam osam godina, ne znam kad mi je rođendan. Živim u selu Ubaruku, s bakom, čudna je, stalno mi daje neke bijele bombone bez okusa koje mi doktor šalje, a ja ih ne odbijam da ne povrijedim baku, a možda će se i pretvoriti u slatke bombone.

Mame i tate nemam. Zarazili su se nekom sidom i umrli. Ne razumijem zašto su se htjeli zaraziti ni što to znači, ali ta sida ih je odvela sa sobom i ja sad imam baku i ona mene. Zato joj ne odbijam bombone bez okusa.

Moje je selo lijepo, sve su kuće iste, nije ih teško napraviti: malo zemlje, zamiješa se s vodom i slažu se kockice jedna na drugu. Nije teško. Puno je djece, igramo se, samo, ponekad ja ne mogu trčati, vruće mi je i bole me noge, pa sjednem na prag naše kuće i gledam ih kako se igraju. Često me nasmiju.

Ujutro svi obuku istu plavu robicu i negdje odu, a ja ostanem s bakom, razmišljm o čudnoj riječi «zaraziti se», ljutim se na mamu i tatu što su su htjeli zaraziti pa se sad moram dosađivati na pragu i čekati da se djeca vrate. Tako je bilo.

A onda došle su neke čudne bijele tete. Imale su majice na kojima je pisalo «ZDENAC». Nisam znao što to znači ali mi je zvučalo lijepo, veselo, ne kao ono «zaraziti se». Ništa ih nisam razumio, ali baka jest.

Sutra ću negdje ići s djecom. Tako mi je baka objasnila. I došao sam u vrtić. Kako je dobro! Svi uče slova, pjevaju, lijepo smo obučeni i ne moram ih čekati na pragu dok dođu. Imam kratke hlače. Ja sam mislio da je haljina za dječake, uvijek me baka oblačila u haljinu. Sad znam da imam samo haljinu i ovu plavu robicu. Lijepo mi stoji.

Danas su me bijele tete, s istim majicama na kojima piše «ZDENAC» posjetile i donijele nešto baki. Opet sam bio u haljinici, ali sad sam znao da ne misle da sam djevojčica kao prvi put kad su me posjetile. I gledale su kutijice od mojih bombona. Možda se njima sviđaju.

Smiješne su. Uče me neku pjesmu pjevati i čude se kad ponavljam riječi, kao da je to teško. I diraju me po rukama, škakljaju me, maze, super mi je to. Samo ne razumijem zašto plaču?! Možda im se bombone nisu svidjele? Pa i ja čekam da postanu slatke.

Kažu mojoj baki da će joj donositi mlijeko jer to piju djeca koja su se zarazila sidom.

Gledam svoje tanke ruke i noge, gledam rane i slabe prstiće. Pa što mama i tata nisu rekli kad su otišli da će mi poslati sidu. Nisam se ja htio «zaraziti!

Smiješne su mi ove bijele tete. Ma ne znaju one kako bombone mogu postati slatke i kako «zaraziti se sidom» nije strašno kad ne znaš što to znači! Samo kad sam sam na pragu igram se slovima tih riječi i tražim im značenje.

A kad se igram... samo da mi nije tako vruće, samo da mogu brže trčati, samo da se mogu duže igrati i da mi srce ne lupa tako i da mi koljena ne klecaju i da me ne bole ruke. Samo da nema te SIDE...

Želim da mi opet dođu bijele, smiješne tete.

Jasna Vuletić

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 14. studenog 2018.

    Kada pročitamo riječi ovog nedjeljnog evanđelja moramo priznati da nas pomalo hvata strah i zabrinutost nad onim što će sutra biti. Pomračenje sunca i mjeseca, padanje zvijezda s neba i veliki potresi ne ulijevaju baš neko povjerenja i sigurnost u bolju budućnost. No u čemu se razlikuju ove apokaliptične prirodne katastrofe od onih katastrofa s kojima se susrećemo svaki dan dok nijemo prolazimo pored njih ili ih možda čak i ne primjećujemo? Siromaštvo, glad, bolest, rat predstavljaju...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

  • Živio jednom neki bogat čovjek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima. Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Misija Venezuela

    Uz mnogo znoja i napora Bogu dragom hvala nastavljamo dalje. Gotovo pa nesnosne vrućine na otoku Margariti ne popuštaju. Suha zemlja i sveukupna vegetacija već duže vrijeme nalikuje kao da smo u Africi. Žeđa zemlja, žeđaju ljudi. Zemlja za vodom, a ljudi za vodom i promjenom. Sestra Ljilja i ja, kao dionici u naporu da se ta promjena dogodi, nastavili smo s radnim ritmom kojeg se ne bi posramili ni okorjeli radoholičari.

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.