Na pitanje zašto otići u misije teško je naći prihvatljiv odgovor. Prihvatljiv za druge, mislim. Jer, meni je to jasno. Ali, kako to objasniti riječima? Nemoguće je, ali uz Božju pomoć, pokušat ću. Kao i drugi pripravnici i ja sam prije ovih priprema volontirala u nekim udrugama. Jednog sam dana osjetila da Bog ima plan za mene. Moram napomenuti da sam u tom trenutku svog života više izbjegavala nego prihvaćala Boga.

Trebala sam već onda shvatiti da neće tako lako odustati od mene. I nije. Strpljiv kakav je, čekao me je. Sve te godine za koje sam mislila da bježim od Njega, zapravo sam išla prema Njemu. A On me čekao. U mojem je srcu zapalio mali plam želje za Afrikom. I nikada nije dozvolio da se ugasi. Naravno, slaba kao čovjek, pokušala sam se tome oduprijeti. Uvijek sam imala dobar izgovor zašto sada nije pravi tren. A On je i dalje čekao. I onda je došao tren kada više nisam imala izgovora. Zatvorio mi je sva vrata i pustio me proći samo kroz jedna. A kada sam ušla u prostoriju, vidjela sam još dvoja vrata. Na prvima je pisalo Split, a na drugima Afrika. Otvorila sam Split i ušla u svijet koji nisam poznavala. Naučila sam moliti, lektorirati, raditi s malom djecom, posluživati, ali najviše slušati... Slušati Boga i tišinu.

Kažu da nikada ne znaš koliko anđela sretneš u životu, a ja se osjećam blagoslovljenom jer znam da sam ih srela puno na svom putu. Posebno me jedan anđeo dodirnuo svojim malim krilima. Došlo je vrijeme da polako zatvorim ta vrata i otvorim nova. Je li me strah? Naravno da je. Mislim da bi sama sebe zavaravala kada bih napisala da nije. Strah je prisutan i svakim je danom sve veći. Ostavljam sve poznato i odlazim u Afriku. Zemlju koja je potpuno drugačija od zemlje bogova koji su pali na tjeme. Ali, jače od straha je poslušnost prema Bogu. Pozvana sam. Kako Ga odbiti? Znam da je Bog sa mnom i da će uvijek biti uz mene. Znam da je poslao svog anđela da mi pripravi put.

Prošla sam kroz puno iskušenja i Njegova me milost dovela ovdje, i Njegova će me milost vratiti i kući. I znate što još? Jedva čekam da otvorim ta vrata i da mi Bog dopusti da vidim što je iza njih. Koji me svijet čeka, koja čuda, koja moć, koja mirnoća…? Iza mene ostaje jedan mali anđeo, a koliko li ću ih još tamo upoznati? Kad god se nađem u nedoumici uvijek  pročitam Psalme u kojima lijepo piše da liježem, spavam i ustajem jer me Gospodin čuva. Nema veće utjehe od te. Gospodin je sa mnom. Hoda sa mnom plažom mog života, a na pijesku ostaju otisci naših koraka. Trenutno taj put  vodi u Afriku. Nemam kartu, nemam putni plan, nemam vodič gdje se nalaze svi podaci, nemam šalabahter, ali imam najboljeg mogućeg suputnika. I čvrstu vjeru da sam pozvana tamo gdje me On želi, da učinim nešto što On treba od mene.

„Al onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se“. Iz 40,31

Marčela