Cijeli svoj život okružena sam s nepravdom i uvijek stradaju nemoćni koji nisu prihvaćeni od okoline u kojoj žive. Po prirodi sam buntovna i htjela bih ispravljati krive puteve , a to u mom umu znači pomagati odbačenim. Sve nas Bog jednako ljubi i mi trebamo tako ljubiti jedni druge. Svi trebamo ljubav iskazivati, svojim ponašanjem, riječju, darivanjem i molitvom.

Želja mi je bilo primjenjivati takvo ponašanje u praksi ,a ne samo govoriti i bjesniti na licu mjesta kada se čovjeka uništava. Tražim mjesto gdje mogu svoje ideje primjenjivati i saznam za udrugu Zdenac. To je humanitarna Udruga osnovana u Splitu 2003.godine. Zdenac u svom radu promiče osnovne ljudske i kršćanske vrijednosti. Radi s bližnjim u potrebi, pomaže siromašne ,starije osamljene osobe, bolesne i osobe s posebnim potrebama, djecu bez roditelja, samohrane roditelje i siromšne u domovini i zemljama Trećeg svijeta. Okuplja i pripreme misionare laike za misijsko služenje najpotebnijima. Nakon saznanja što Zdenac radi kroz glavu mi prostruji misao to je mjesto gdje mogu primjenjivati svoje snove. Kontaktiram Zdenac i dobijem upute za prijavu, odmah drugi dan šaljem zamolbu i čekam odgovor. Dok čekam odgovor radim u firmi i sanjarim o svojim idejama i njihovom ostvarivanju u Zdencu.

Sjedim u uredu i čitam pristiglu poštu, a u jednom retku piše Zdenac. Otvorim poštu s velikim isčekivanjem i počinjem pažljivo čitati, a čitanjem shvatim da sam dobila odgovor na poslanu zamolbu. Odgovor je bio pozitivan i od radosti vrisnem i poskočim sa stolice. Kolege su me čudno gledale i onda sam im ukratko objasnila o čemu se radi. Rekli su mi: “Marice nisi normalna, pa to nema nikakovog smisla, izgubiti ćeš svoje vrijeme”.

U poruci je pisalo da ako želim mogu doći volontirati mjesec dana u Split, gdje će se vidjeti moje namjere i sposobnosti za pomaganje potrebitima. Ako zadovoljim ulazim u program pripreme za odlazak kao misionarka u zemlje Trećeg svijeta.

Potvrđujem svoj dolazak u Split bez ikakvog razmišljanja i s velikim optimizmom.

Vesela što mi je pružena prilika, zahvalim Gospodinu što mi je otvorio vrata u Zdenac. Zaključim: to je za tebe Marice ispit hrabrosti i uz Božju pomoć ćeš ga položiti. Rodbina, braća i prijateljice tvrde: Marice, ti ćeš se vratiti kući za 15 dana.

Na njihove komentare se nasmijem, spakiram torbe i stižem u Split.

Dolazim na odredište i dočekuje me stroga djevojka koja mi reče: Marice ideš od sutra ujutro volontirati u Samaritanac.

U glavi mi se stvara veliki upitnik: Što je Samaritanac? Ustajem ujutro, pomolim se, pročitam Evanđelje, odlazim na Misu. Zamolim Gospodina da mi da upute i snage za uspješno obavljanje zadatka, jer ne znam kuda idem, a niti zašto. Ulazim u Smaritanac javljam se osoblju koje tamo radi i predstavljam im se, a oni me dočekuju sa smiješkom i kažu: „Marice došla si u Centar za rehabilitaciju Samaritanac gdje se brine o osobama sa teškom i umjerenom mentalnom retardacijom i tjelesnom nepokretnošću. »

Sestra Marija me pita da li sam ikada radila s osobama koje imaju takvu dijagnozu?

Odgovaram: » Radila sam samo s osobama koji imaju dijagnozu mentalne retardacije, ali su pokretni ». Na taj odgovor dobivam podršku od osoblja, to je dobro jer imaš iskustva u tome i pomoći će ti u radu s ovim osobama ovdje. Obilazim sobe i vidim osobe koje izgledaju fizički drukčije, nepokretne su, ne mogu se same hraniti, a samo dvije osobe mogu govoriti.

Sestra mi kaže: zajedno ćemo ih okupati, presvući i nahraniti. U sebi zamolim Boga da mi pokaže kako ću komunicirat s tim osobama, jer to mi je potrebno da mogu raditi. Polako priđem štićeniku koji se zove Ivan i kažem: Dobro jutro!, a ono iz njegovih očiju bljesne svijetlost, a osmijeh mu ispuni lice. Sestra kaže to je dobar početak i krenem polako s velikim oprezom skidati  odjeću, jer su kosti kao od kristala i mogu na jači dodir puknuti. Nakon skidanja odjeće počnem Ivana uz upute sestre kupati, a poslije kupanja dolazi oblačenje također isto pristupam s velikm oprezom i polako učim kako staviti pelenu i kako navući ostalu odjeću. Sa sestrom Marijom kroz rad sam prošla cijeli odjeli i ujedno upoznala štićenike. Nakon tjelesne njege potrebno je nahraniti štićenike, a sestra mi objasni kojom metodom i kakvom hranom se hrane štićenici u Samaritancu. Pažljivim slušanjem i učenjem nahranim štićenika Jasmina.

Ovo mi je prvi put da nekoga s takvom dijagnozom njegujem i staršno me je zanimalo jesu li štićenici zadovoljni. Pitam sestru? Da li imam ispravan pristup prema štićenicima?

Sestra odgovara: Marice nastavi tako. Nisam bila potpuna s tim odgovorom.

Srce mi je bilo ispunjeno srećom kad sam se nagnula štićenici po imenu Bojana da je malo podragam, a ona mi je pružila svoje ruke, nagnula svoju glavu prema meni i uz sve te pokrete se smiješila. Unutra sebe sam zahvalila Gospodinu što mi je dao snage i volje da postignem ispravan pristup i da za uzvrat od Bojane koja ima veliko srce kao planina i čisto poput suze dobijem iskren osmijeh. Nakon toga postignuća učvrstila sam svoju hrabrost i krenula bez straha njegovati štićenike Samaritanca. U dubini sebe sam ponovo bila čvrsta Marica, jer mi je Zdenac dao svježe vode za novi početak u životu.

Osoblje Samaritanca mi je pristupalo sa strpljenjem i učilo me sve o njezi koju je potrebno pružiti osobama sa teškom i umjerenom mentalnom retardacijom i tjelesnom nepokretnošću. Mjesec dana volontiranja je prošlo brzo poput bljeska, a plodovi su bili početak priprema za odlazak u Tanzaniju.

Volontiranje u Smaritancu je u programu priprema laika Zdenca za odlazak u misije. Osoba djelom pokazuje da li ima zvanje Misonara Milosrđa

Ovdje radeći sam naučila kako komunicirati jezikom ljubavi i s tim jezikom sam spremna otići bilo gdje u svijet i raditi s potrebitima.

Navedenim iskustvom sam učvrstila svoje uvjerenje da svatko svakome u ovom svijetu treba pružati ljudsko dostojanstvo, onako kako je nama pružao Isus Krist.

Marica Rukavina

Pripravnica za misije