Autor: Marica

Dana 15.rujna 2009. godine počinje moj prvi dan priprema i kroz taj dan upoznajem osnivače "Zdenca" i članove, koje nisam upoznala u osmom mjesecu dok sam volontirala u Samaritancu, jer su bili na odmoru. Svi su me oni pitali: "Marice, što bi željela raditi u zemljama Trećeg svijeta?". Odgovorila sam im: "Želim raditi sa djecom predškolske dobi (različitih uzrasta) i kroz taj rad dati sve od sebe da djeci pružim emocionalnu sigurnost, jer je bitna za daljnji razvitak u djetetovou životu".

Nakon što sam upoznala Zdenčane smjestim se i nestrpljivo čekam slijedeći dan. Ujutro se u prostorijama Udruge održava sastanak na kojem se upoznajem sa njezinom misijom: "Život u punini po mjeri čovjeka". Vesela sam bila nakon tog sastanka zato što sam saznala da Zdenac posebnu pažnju posvećuje djeci, jer je djetinjstvo razdoblje kada djetetu treba dati ljudsko dostojanstvo i poticati razvitak njegovih talenata.

Upoznata sa misijom Zdenca koju provodi prema djeci, shvatim da bih im mogla prenijeti taj program, moram sa njima znati razgovarati. Na sastanku udruge Zdenac u Splitu dobijem podatke o vrtiću u kojem ću raditi. Pripravnici obavlju pripremu u vrtiću "Dobri", kojeg su prije 150 godina osnovale u Splitu, Službenice Milosrđa, u duhu svoje odgajateljske karizme. S potpunim informacijama o zadatku kojeg ću obavljati to prihvaćam bez imalo straha iskazanog na licu.

Po završenom sastanku povlačim se u sobu gdje se obraćam Isusu da me vodi kroz sutrašnji dan, da mi daje riječi koje ću izgovoriti, da mi kreira izraz lica sa kojim ću djecu gledati, nakon toga mu se zahvalim i čekam sutrašnji dan. Ustajem, izmolim Himan Duhu Svetom, pročitam Evanđelje i odlazim u vrtić. Dođem u vrtić predstavim se službeno bez smiješka na licu, a tete mi kažu "Marice nasmiješi se i opusti se to je najbitnije ako želiš surađivati sa djecom". Polako prilazim k djeci i predstavim se, a oni meni govore svoja imena svi u isti glas.

Tolike buke odjednom, unutar sebe molim: "Bože daj mi upute kako raditi s ovom djecom". Poslije predstavljanja sa tetama sam pričala o odlasku u Afriku i zajedno smo odlučile da ću ovdje dobiti upute i program koji ću primjenjivati u sirotištu "Chipole". Tete su mi dale stručnu literaturu i savjete kako treba započeti dan u vrtiću. Dan po dan pohvatam konce i počela sam primjenjivati tehniku koju sam naučila. Ulazim u vrtićke prostorije s osmijehom i pozdravljam djecu, a onda sjedam sa djecom na tepih i zajedno planiramo radni dan, ali sve je popraćeno igrom i šalom.

Temu koju ćemo raditi zajedno određujemo na temelju dječijih želja i raspoloženja za taj dan. Kada se dogovorimo djeca uzimaju pribor za rad i počinju raditi, a da im bolje razjasnim što im je potrebno za izvršavanje zadaće, djeci ispričam koji je cilj izvršavanja zadaće. Za vrijeme dok djeca obavljaju zadaću sa svakim djetetom individualno porazgovaram i malo se poigram. To radim iz razloga da djeca osjete da im se pruža pažnja i da se njihov rad cijeni. Dajem im mogućnost da zadaću podijelimo na dva radna dana iz razloga da im dan ne bude jednoličan. Ostatak dana je proveden u igri koju djeca vole i čitanju priče.

Zahvaljujući tetama, sa djecom razgovaram otvoreno i sad smo se već zbližili tako da mi se djeca otvaraju ako imaju problema, pričaju mi o svojoj obitelji u kojoj žive i zanima ih što ću raditi u Africi. Djecu u vrtiću "Dobri" intersira kako žive njihovi vršnjaci u sirotištu Chipole i nakon priče o životnim uvjetima, odmah govore: "poslati ćemo im bombona, hranu, odjeću i obuću". Tete im uvijek obrate pažnju da se pomole za svu djecu koja su siromašna i uče ih da poklanjaju djeci ono što oni mogu sami napraviti.

Posjetila sam i sedam vrtića u okolici Koprivnice, djecu je također zanimalo kako žive njihovi vršnjaci u sirotištu. Nakon pokazivanja slika djeca su bila tužna i pružili su svoju pomoć. Mali su ali znaju da im od srca mogu nacrtati crteže koji će ukrašavati njihove prostorije u kojima žive. Djeca su nacrtala crteže u misijskim bojama za djecu u sirotištu „Chipole“. Crteži nose poruku da djeca iz vrtića suosjećaju sa djecom u sirotištu i žele s njima podijeliti sve što imaju u svom odrastanju.

Dječak Dominik je nacrtao logo udruge “Zdenac” i rekao da je to nebo za djecu iz Afrike. Na crtežu se još nalazi kuća, pas i sunce. Dječak je objasnio da je sve to nacrtao jer želi da djeca u Africi imaju kuću za spavnje i psa za igranje. U sirotištu Chipole nema igračaka, pa tete u vrtiću "Dobri" me uče kako ću ih izrađivati od drveta i papira. Pripreme su još uvijek u tijeku i polako zajednički sa djecom i tetama sastavljam program za dječicu u sirotištu.

Promatrajući i razgovarajući sa djecom, uvidjela sam da žele pomagati potrebitima iz ljubavi prema drugome. Dječja ljubav prema drugome se očituje u njihovom pogledu i riječima koje izgovaraju iz srca. Svakoj odrasloj osobi djeca mogu biti uzor za pružanje pomoći, jer su dječje riječi pune ljubavi.

Marica Rukavina
pripravnica za misije