Koliko košta dječji osmijeh? Da se neke stvari ne mogu kupiti novcem, to znamo svi. Ili se barem nadamo da znamo. A opet, na svaku stvar stavljamo cijenu. Pa, koliko biste vi platili osmijeh djeteta? Ali, prije nego na to odgovorite, stanite. Nisam mislila na malu Anu iz vašeg susjedstva.

Na malenu plavu Sunčicu koju viđate svaki dan. Koja lijepo miriši, čisto i mekano kao ono prvo proljetno cvijeće koje vas svojim opojnim mirisom uvijek baci u trans, koja vas sjeti na dane vašeg djetinjstva kada ste bezbrižno trčali po livadama svoga djetinjstva. Kada vam je nježna trava milovala razgolićena stopala. Ne mislim na Anu čiji vas osmijeh oduševljava a njegov mili zvuk podsjeća na glas anđela (iako ga nikada niste čuli, ali smatrate da bi anđeli upravo tako zvučali) ili na pjev ptica koje pozdravljaju majku prirodu i svoga Stvorca slaveći njegovo savršenstvo.

A te plave oči... Čime da ih se usporedi? Ljepotom ljubičice, dubinom mora, plavetnilom neba ili divljom olujom koja nas istovremeno plaši zbog svoje snage i oduševljava zbog blagodati koje donosi. Ne ta Ana.

Na svijetu postoji još jedna Ana. Ali, ona nema plave kikice. Njezina je kosa kratka i sijeda zbog loše prehrane i neishranjenosti. Pa zar je zbog toga manje lijepa? Njezine oči nisu plave, one su smeđe. Zar nas zbog toga ne mogu oduševiti? Čime da njih usporedimo? Što je toliko jako u prirodi? Ne znate?! Zašto svi uvijek gledamo u ljepotu neba? Mi u nebo ne možemo dok naš čas ne dođe. Pa i onda, tko kaže da ćemo se približiti tom savršenstvu. Zašto ne pogledamo dulje tu prekrasnu smeđu zemlju. Zar njezina ljepota i dobrota nije vrijedna divljenja. Zar ne polažemo sjeme u njezinu utrobui i zar nam ne donosi hranu? Zašto gledamo ljepotu cvijeća? Zar smeđa kora drveta nije vrijedna divljenja? U njoj leži tolika snaga, a mi ju ne shvaćamo. Boja nam je neugledna.

Ali nisu oči tužne, rosa njezine tuge je u njoj. Što će njoj ogledalo kada joj se sve vidi na licu. To dijete koje je starica. Ta slabost koja je snaga. Njezin glas nosi snagu 1000 godina patnje, radosti, boli i sreće. Kada se Ana nasmije vjetar nosi njezin glas prostranom Afrikom, a njezin zvuk slušaju lavovi i pokoravaju mu se svi koji ga čuju. Jer, to je njezin glas. Ona je Afrika, kao što je Afrika ona. Pa ipak, ona nije anđeo. Ili? Tko je kada čuo njegov glas? Tko može reći kako on zvuči? Ona je snaga koju želimo, ona je skromnost kojoj težimo, čistoća koju sanjamo, nevinost koju smo izgubili.

I dok svi vide malu Anu, tu djevojčicu. Tko vidi Anu?

Anu, djevojčicu iz Tanzanije. Živi s bakom i djedom jer joj je mama umrla kad je imala samo godinu i pol dana, a tatu nikad nije upoznala. Jedina uspomena na mamu joj je slika na kojoj je s njom prije njezine smrti. Baka i djed su jako siromašni i bolesni. Žive u maloj kućici od blata sa slamnatim krovom. Na sve načine se bore da zarade koji novčić kako bi se prehranili. Jako su stari i boje se za budućnost svoje male unučice koja je preslatko, bistro i veselo dijete. Na odlasku iz njihovog skromnog doma baka je sa suzama u očima od srca zahvaljivala i neprestano blagoslovljivala obitelj iz Hrvatske koja se odlučila pomoći njihovoj maloj djevojčici da sretno sjedne u školske klupe.

Dok sunce budi Anu, posljednjim poljupcem pozdravlja i miluje Anu, svoju malu afričku kraljicu. Nema više patnje, samo zbor anđela koji ju dočekuje.

Dakle koliko košta dječji osmijeh?

Marčela M.