Jasna Vuletić

Nakon pripreme u Zdencu, došlo je i vrijeme odlaska u Ecuador. Autobus Split – München, avion Munchen- Madrid-Quito. Na aerodromu su me čekale sestre, Ekvatorijanke, Talijanke i naša sestra Iva koja mi je odisala povjerenjem.

Prvi pogled na ulicu: prikolice kamioneta pune čudno obučenih ljudi, sa sombrerima i ponchima. Autobusi s dimnjacima iz kojih kuljaju crni oblaci dima. Iz njih se čuje neobična vika suvozača (kasnije su mi objasnili da kondukter izvikuje smjer i poziva putnike).

Došli smo u kuću sestara. Svi su bili srdačni, ja sam pokušavala razumjeti njihova pitanja i izgovoriti pokoju frazu... Te noći razmišljala sam o smislu dolaska i počela sumnjati u ispravnost moje odluke i činilo mi se da je jedna godina vječnost u kojoj ću biti zarobljena...

Sa svitanjem moja razmišljanja ostala su zabilježena u mom dnevniku i osjetila sam se pozvanom biti tu gdje jesam, osjetila sam tako jako snagu Božje prisutnosti i znala sam da sam Doma. Nakon trotjednog boravka u Quitu doselila sam se u Paloquemado gdje sam živjela i radila sljedeće dvije godine?! Planirana jedna produžila se na skoro dvije godine jer u misijama vrijeme nije bitna odrednica, sve se odvija smireno i umjereno, a ipak prolazi brzo... Posla je puno, misionara malo.

Uklopila sam se u postojeće aktivnosti i rad Zajednice Službenica Milosrđa. Radila sam u školi, vrtiću, posjećivala obitelji u udaljenim zajednicama...

Prihvatila sam pravila zajednica i sudjelovala u svakodnevnim molitvama, duhovnim vježbama, kućanskim poslovima... Oduševila me jednostavnost i prisnost ljudi. Gostoljubivi su. Pogotovo prema misionarima. Otvoreni su za rad i suradnju. Velika je potreba života i rada s njima, pogotovo na selima gdje nema svećenika, časnih sestara, učitelja ni doktora.

Mojom prisutnošću i radom umetnut je samo jedan maleni kamenčić u mozaik promjena u načinu života siromaha, ali svi možemo umetnuti po jedan maleni kamenčić i njima će biti bolje...