Nikolina Babić

U početku je to bila želja za pomaganjem. Ona želja koja, vjerujem, čuči u svakom čovjeku. Mislila sam – posvetit ću život nečem plemenitom. Jer život je dar koji samo čeka da ga odmotamo. Jedinstven i neponovljiv dar, dar koji je neprocjenjivo dragocjen, bez obzira što se nalazilo u kutiji i kako god bio umotan. A kada dobiješ dar, moraš ga podijeliti s drugima.

Obična želja počela je postajati neobična. Neki neopisivi žar, neki glas koji uznemiruje i smiruje istovremeno, želja za žrtvom, za predanjem, nemir, a mir... sve se to izmjenjivalo neko vrijeme u meni.

Što može biti žrtva za kojom osjećam želju? Kako, kome i gdje sam potrebna? Odgovor se nameće sam po sebi – ako već želiš takvo nešto, odgovor je jednostavan – Afrika. Afrika? Godine slušanja o bijedi, nemoći, siromaštvu, zanemarenosti, iskorištavanju... Gdje je potrebnija pomoć nego tamo...

Nakon mjeseci razmišljanja i istraživanja, javila sam se udruzi Zdenac. Razgovor, dokumentacija, molba, pismo, biografija, životopis, pregledi, jednogodišnja priprema… „Prijavljuješ se za misije ili za FBI?“, šalili su se prijatelji.

No nakon svega toga i godinu dana priprema, mogu potvrditi da se isplatilo ama baš sve. Program priprema laika za misije u Zdencu upravo je „po mjeri“ – to je program pripreme za život, jedan tečaj življenja koji ima za cilj izgraditi, oblikovati i učvrstiti ljudsku osobu, pripremiti je za svakodnevicu u nepoznatom, neizvjesnom i nesvakidašnjem okruženju.

Iako naporno (dani ispunjeni od jutra do večeri radom u školi, vrtiću, uredu, centru za rehabilitaciju, događanjima i predstavljanjima Zdenca, svjedočenjima, predavanjima, radionicama, humanitarnim akcijama i bogatim duhovnim životom), sve je baš onako kako treba biti.

Krize su prisutne. Ponekad se zapitaš čemu sve to i što ti je to trebalo, ali „svaka prepreka je prilika da zakoračimo još više“. Jer onaj mir koji je došao uz sve ovo neprocjenjiv je. Glas je zadovoljan, iako i dalje ne miruje. Ne dopušta da zaboravim čemu sve to, potiče, ohrabruje, tješi, upozorava...

Najvažnije i najljepše što sam naučila na pripremama jest da smo u Božjim rukama tako savršen materijal za oblikovanje – uz njegovu pomoć možemo toliko raditi na sebi, toliko se mijenjati, toliko biti bolji i toliko ljepše doživjeti i proživjeti sve ono što nam stavlja na put. Vjera je upravo ono što nam daje snagu za svaki put i svaki cilj, kao što su voda, sunce i zemlja za biljku, od bodljikave stabljike sve do lijepih latica.

Umjesto brige za budućnost, živim u radosnom iščekivanju planova koje Bog ima za mene. Tako su nezamislivi i nevjerojatni i toliko nas mogu svaki put iznenaditi. Sve što trebamo jest prepustiti se Njegovoj ruci da nas vodi i imati povjerenja u Njega, koliko god strahovali. Jer razloga za strah nema. On ima samo tri odgovora na naše želje i zahtjeve: „Ne“, „Ne još“ i „Imam nešto bolje za tebe“. I nikad ne pogriješi u izboru odgovora.