Isusov poziv je osobni odnos. Svojim odazivom ulazimo u posebni odnos s Isusom. Nismo krenuli za idejom, nego za osobom. A od nas On zahtjeva poslušnost i spremnost ostaviti sve.

Lana Pecotić

Lana Pecotić

Znam da Bog nešto traži od mene. Onu ljubav koju sam dobila od Njega, željela sam dati drugima. Radost i mir koji sam osjećala otkad sam Ga našla, htjela sam da svi osjete, a posebno oni kojima je to potrebno. Znala sam da će moj život imati smisao ako budem nekome pomagala. Ništa drugo me nije tako ispunjalo i veselilo kao pomisao da mogu neko dobro napraviti drugome. Kad sam saznala za Zdenac, kao da su mi se otvorile oči. To je to, Bog me želi u misijama. I ja to želim, svim srcem. Ništa drugo više nije bilo važno.

Za velike ciljeve potrebne su neke žrtve, pa sam se ja trebala odvojiti od svoje obitelji, zaboraviti na neki stalan posao, pozdraviti drage prijatelje i pripremiti se za godinu dana života u nepoznatom. Čudni su putovi Gospodnji, a to mogu potvrditi svojim primjerom. Da mi je prije nekoliko godina netko rekao da ću otići u Južnu Ameriku i tamo raditi s malim Indijancima, vjerojatno bi se nasmijala. Pripreme za misije u Splitu za mene su bile nešto novo. Naučila sam puno i po prvi put sam javno nastupala pred ljudima. Bog mi je u tom periodu dao mnogo. Moj duhovni život se obogatio kroz duhovne obnove, odlaske na klanjanja, razgovore s mladim bogoslovima, razne vjerske seminare, čitanje knjiga…

Došao je dan mog odlaska u Ekvador. Ljudi su se čudili, zbunjeno gledali, zapitkivali da li me strah, odgovarali me, čak i plakali, ali nitko me nije mogao razuvjeriti. Bog je sa mnom, i to je najvažnije. Ta odluka bila je nešto najnormalnije i najljepša stvar koja mi se dogodila u cijelom životu. Sve Isusove riječi iz Biblije ti postanu razumljive i čini se kao da su upućene baš tebi. Mislila sam da će biti lako ljudima opisati kad se vratim sve što sam prošla i doživjela, ali baš i nije tako. Ja sam se tamo, u dalekom Ekvadoru, u jednom malom indijanskom selu, „obogatila“; moje je srce prepuno, ali riječima to ne mogu izraziti. Nije bilo materijalnog bogatstva, dosta stvari je kao kod nas prije 50 godina; jednom riječju trebalo se naviknuti na život koji je drukčiji od našeg.

U misiji u Ekvadoru živjela sam u samostanu, u zajednici koju je osnovala s. Lenka Čović, s 10 mladih sestara i 3 djevojke koje se pripremaju da to postanu. Početkom svake školske godine u internat kod sestara dolaze djevojčice i djevojke iz svih krajeva Ekvadora, da bi se školovale. Prošle godine bilo ih je 20. Zauzele su veliki dio u samostanu, a došle su bez ičega. Većina ih je iz prašume, a još uvijek ti ljudi rade teške fizičke poslove. Do grada pješače po nekoliko sati, a nekolicina na konju (jer ga imaju). Žensku djecu udaju, odnosno prodaju nekom starijem čovjeku, koji uglavnom već ima ženu. Neki nemaju ni struje. Težak je to život i rijetki odlaze studirati dalje. Trebaju novaca. Sestre im daju sve, od hrane, smještaja, odjeće…

Ali da ne bi mislile da se u životu sve lako dobiva, pomažu nam u školi i vrtiću sa djecom, u pripremanju ručaka i drugim poslovima. Djevojčice su skromne, neiskvarene, jednostavne, pristojne, iskrene, zahvalne i poštuju starije. Život ih nije mazio i za svoje godine su psihički jako zrele. Uvjerena sam da će ih život sa sestrama u samostanu sačuvati od loših stvari i da će njihova budućnost biti sretnija.

Lana Pecotić

Moja misija bila je rad s djecom u vrtiću. Silno sam se veselila, jer je to ispunjenje mog dugogodišnjeg sna. Sestre su prije nekoliko godina otvorile vrtić i školu u mjestu u kojem žive. Odgajaju djecu tako da im usađuju moralne i kršćanske vrednote. Ljudi dovode svoju djecu u školu, jer im žele bolji život. Prošle godine ih se upisalo 130. Obitelji imaju puno djece i žive loše. Kućice su nikakve, skoro bez prozora i vrata, hodaju po betonu, a toalet je na otvorenom. Perilica za rublje kod njih ne postoji jer sve peru na ruke, ispred kuće. Nemaju razvijenu ekološku svijest, bacaju smeće ispred vlastitih vrata. Udaljeni su od glavnog grada Quita 45 minuta. Većina su Indijanci, siromašni, materijalno, duhovno i kulturno.

Znajući sve to, pitala sam se kakva će biti moja dječica. Došlo ih je 20 u moju grupu. Zavoljela sam ih istog trena. U početku smo se slabije sporazumijevati, ali s vremenom je išlo puno lakše i bolje. Djeca su mi sve govorila: kakvu imaju obitelj, da li postoje problemi, što se događa kod kuće ... I te tužne priče vas najviše bole. Nije više bili važno da li su došli u pokidanoj i isprljanoj majici, da li su počešljani i umiveni…Važno je da su djeca sretna, da ih nitko ne zlostavlja, da ne gledaju pijane očeve kako dolaze kući i tuku njihove majke. Djeca su prepuštena sama sebi. Nekim roditeljima nije bitno da je njihovo dijete najbolje u školi, da ima dobre ocjene, da postiže neke uspjehe. Njima je važnije da je dijete kod kuće i da im pomaže.

Svaki dan s tom djecom je za mene bio poseban. Zvali su me „sestrica“, a ja njih „moja djeca“. Zajedno smo molili, blagoslivljali doručak i ručak, radili, crtali, bojali, plesali, slavili rođendane, igrali se u parku…U grupi su većinom bili Indijanci i nekoliko Afroamerikanaca. Svi tako različiti, a opet isti. Djeci nije važna boja kože. Molila sam se da se nikome ništa ne dogodi i da im mogu dati ono najbolje od sebe. Zahvaljivala sam Bogu što mi je ispunio snove. Djeca kod kuće nemaju gotovo ništa, svaki dan jedu rižu, a unatoč svemu zadovoljni su i skromni. To je njihov život. Ali sretni su, igraju se i vesele.

Časne sestre su mnogo napravile u ovom malom Oyacotu. Njihov rad je pravi primjer služenja i davanja sebe za drugoga. Žive Evanđelje. Puno sam naučila od njih: o skromnosti i nerazbacivanju, o pomaganju nepoznatim ljudima, o povjerenju u Providnost, o bezuvjetnom davanju, o marljivosti, o poniznosti, o žrtvovanju i o ljubavi prema Bogu… ON zaista djeluje preko njih i radi velike stvari.

U Ekvadoru sam bila sretna i ispunjena. S malo stvari, ovisna o drugima, bez starih prijatelja i obitelji. Moji odnosi sa sestrama i curama iz internata postali su prijateljski, nije nam trebalo puno riječi da bi se razumjeli; naši osmijesi na licima i spontani zagrljaji su sve govorili. Sve smo bile takve kakve jesmo, nismo ništa glumile niti se pretvarale. Pomagale smo jedne drugima bez ikakvih očekivanja i nadanja. Radile smo to iz ljubavi. Molile smo zajedno, otvoreno pričale o našim životima, smijale se i plakale iz srca... U tom zabačenom kutu svijeta osjećala sam nekad kao da živim drugi život. Doživjela sam da se duhovno bogatstvo ne može mjeriti nikakvim novcem.

Nisam posebna jer sam otišla u misije i ne želim da mi se drugi dive i odaju mi priznanja. Napravila sam ono što sam osjećala u svom srcu. Bog je zaslužan za sve ovo i Njega treba slaviti. Neka se Njegova Čuda Ljubavi nastave i nama budu putokaz kako živjeti i pomagati.

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 23. veljače 2018.

    Druga korizmena nedjelja vodi nas na susret s Kristom, koji je preobražen Očevim svjetlom. Isus je obasjan Očevim svjetlom zbog svoje poslušnosti Očevoj volji. Učenici vide preobraženog Isusa ali ništa ne razumiju. Isus im otkriva svoje božanstvo. Njegov sjaj i promjena lica ukazuju na obećanog Spasitelja...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

  • Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspijevao prenijeti istu količinu vode...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Misija na Kubi

    Sretni i mirni napustili smo Marianao i krenuli put juga, prema Cienfuegosu. Naredni dani bili su ispunjeni posjetima, radom s volonterima, prisustvovanju radionica s djecom, raznim sastancima i organiziranjem. Prije svega...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.