Čovjek ne zna u čemu se sastoji njegova osobna svetost. To mu se otkriva korak po korak, u hodu i često je potpuno različito od onoga što je zamišljao.

Sanda Brezak

Sanda Brezak

U Ekvadoru postoje dva poznata turistička odredišta; prvo je otočje Galápagos, drugo amazonska prašuma. U oba ima nešto netaknuto, egzotično i magnetski privlačno… samo što je Amazonija - koju ovdje zovu Orient - divlja, neistraženija, gotovo poput mita koji se isprepliće sa stvarnošću.

Nakon Velikog tjedna i iskustva naviještanja Evanđelja po kućama, nekako me posebno zahvatila misijska groznica i u tom poletu duha i snova nije me previše zanimao turizam. Lijepi trenuci često dođu bez očekivanja, iznenade nas i oduševe… pa ipak, postoje i oni dani kada duša potajno sluti, zna da će se dogoditi nešto izvanredno, pa radosno žuri ususret. Upravo taj osjećaj zapakirala sam u putnu torbu, spremajući stvari za putovanje u prašumu.

Bilo je rano jutro nakon cjelonoćne vožnje autobusom do Coce, glavnog grada provincije San Francisco de Orellana, negdje na polovici našeg puta. Pomalo šutljivi i umorni, sjedili smo u kući fratara Kapucina i doručkovali. Jedan stariji, sijedi i izrazito mršavi fratar kasnio je na doručak i sjeo na prazno mjesto do mene. S jakim španjolskim naglaskom veselo je rekao: Hej, ja sam José Miguel i pratit ću vas na putovanje po Orientu. Otpivši gutljaj jutarnje crne kave, onako u šali ga upitah: I Vi ste Španjolac? A on mi odgovori: Ni slučajno, ja sam Bask! - Hm, onda ste iz Burgosa? – Ma čuj, tko te to prevario da u Burgosu ima Baska?! Pogledali smo se, prasnuli u smijeh i - prijateljstvo je sklopljeno...

Bio je šaljivdžija i izbjegavao je razgovor o sebi. Više je volio igru riječi, provokacije, smijeh pomiješan sa stalnim razmišljanjem, gotovo svađanjem, koje je duh držalo uvijek budnim. Umjesto njega samoga, o José Miguelu pričaju ljudi i krajevi… poznaje svaki brzac rijeke, svaki kutak prašume, svaku kuću i svakog pojedinog člana indijanskih zajednica. Nije trebalo dugo vremena da mi prašuma prišapne kako je ovaj veseli revolucionar najveći misionar ekvadorskog dijela Amazonije.

Čovjek koji je sagradio prvu indijansku školu, organizirao prvu indijansku pobunu, protjerao patrone velikih imanja koji su besramno izrabljivali urođenike, ratovao protiv naftnih bušotina, potaknuo udruživanje Indijanaca u zajednice, organizirao poljoprivredne zadruge, borio se za dodjeljivanje zemlje lokalnom stanovništvu, protiv eko-katastrofa, devastacije prašume i napadnog prodiranja razorne civilizacije… čovjek koji se jedini usudio izvući mrtva tijela kopljima ubijenih misionara mons. Alejandra Labake i s. Ines Arango. Njegovu buntovnu i pustolovnu narav Gospodin je trebao da promijeni lice cijelog jednog područja, spasi egzistenciju i donese dostojanstveniji život do tada zaboravljenim plemenima.

Sanda Brezak

Uz p. José Miguela naučila sam kako hodati kroz blato a ne uprljati cipele, vidjela sam krokodila, riječne dupine i morske kornjače, prešla granicu s Peruom i pograničnu vojnu bazu bez putovnice u džepu, smijala se do suza čak i na ispovijedi… ali i nešto puno, puno važnije. Svako jutro bila je nova prilika za uskočiti u cipele, zapravo, gumene čizme tamošnjih ljudi, razgovarati, smijati se, plakati s njima. Dijeliti s njima siromaštvo vlažnih drvenih kućica, malih drvenih klupica i pletenih mreža umjesto namještaja i kreveta. U okusu kisele čiče, indijanskog alkoholnog pića od fermentirane juke, osjetiti tako neodoljivu slast prihvaćanja, zajedništva, jednostavnosti života.

Nije on tipičan svećenik, rijetko priča o redovničkom životu, čak i o religiji. Ne živi striktno svoje zavjete, habit nema ni u ormaru… kad ga je generalni poglavar reda prije 40 godina poslao u Mexico, potajno se sa drugim fratrom zamijenio za pismo i kartu za brod, da bi mogao doći u amazonsku prašumu, gdje ga je vuklo srce. Studirao je u Rimu na Gregoriani i položio sve ispite, ali se nikada nije službeno upisao niti dobio diplomu, jer nije htio biti kao drugi. Na Filipinima se kao misionar družio s najvećim razbojnicima koje je obratio, umjesto na službenim tečajevima naučio engleski jezik s vrtićkim klincima.

Teško da bi ga itko uvrstio u uzore redovničkog života. Pa ipak, tjedan s njim u Amazoniji bio je susret koji me ispunjao stalnom Božjom prisutnošću, zaljubljenošću u život, u zvanje, u bezuvjetno predanje. Svjedočanstvo života provedenog u narodu, s narodom i za narod, mnogostruko je snažnije od svake izgovorene riječi, svake konvencionalne geste. Volio je te ljude bez ostatka, govorio njihovim jezikom, živio za njih, neumorno se i bezuvjetno davao. I nevjerojatna snaga ljubavi bila je zarazna, počela je kolati i mojom krvi i ubrzo u svojoj svijesti prestadoh biti gost i postadoh jedna od njih. Željela sam biti Kichwa, a on kao da je slutio i svakoga me dana učio nekoliko novih riječi.

To je ljepota misijskog hoda s Bogom – lomiti predrasude, prelaziti granice, mijenjati svoj i tuđe živote. Prepustiti Gospodinu da najljepšim rukopisom ispuni grbave crte naše naravi, slabosti, ljudskosti. Dozvoliti da te siromaštvo obogati, a divljina pripitomi...

Zadnjega dana našeg posjeta sjedili smo u radnoj sobi s kompjuterima, p. Jose Miguel dovršavajući svoj rječnik indijanskog, a ja prelistavajući elektronsku poštu. Digao je glavu, prekinuo tišinu i rekao mi: Ti voliš misije, a kad ti je do nečega stalo, trebaš se boriti, ponekad treba pokazati srce... znaš, 'Sanda' u ovom području uopće nije ime, to je indijansko prezime. Neka i tebi postane kao drugo prezime, koje ćeš uzeti iz ljubavi na korake po ovoj zemlji!

Jose Miguel nije ni slutio koliku su simboliku imale njegove riječi. Toga subotnjeg jutra u kapucinskoj misiji u malom selu Rocafuerte na rijeci Napo, zateklo me jedno željno iščekivano pismo, koje je promijenilo moje životne puteve i značilo ostanak u misijama, u Ekvadoru, ali i rastanak sa Zdencem.

Život je poput amazonske rijeke. Lijepo je, romantično sjediti na obali i promatrati njezine brzace, izlaske i zalaske sunca. Ali onoga jutra kada čovjek prvi puta zakorači u brodić, u njemu se zapali trajni plamen čežnje za putovanjem ususret Cilju.

I zato se cijelom dušom veselim tom putovanju, jer znam da prihvativši rastanke prihvaćamo i neke nove susrete, dragocjene sastanke. I ponekad ukrštenim, a ponekad razdvojenim putovima – koračamo u istom smjeru, do istinskog susreta u Gospodinu. Pozdravljam vas i grlim, s vama u molitvi, misijskom duhu i predanju sv. Mariji Krucifiksi.

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 24. svibnja 2018.

    Današnjom nedjeljom slavimo veliki blagdan kršćanstva: Presveto Trojstvo. JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA. Ljudski um teško to može dokućiti. Zaustavimo se pred onim što Bog govori o sebi i o nama. O Bogu Ocu, o Sinu Isusu Kristu, o Duhu Svetomu, o nama ljudima – Sinovima Božjim, govori nam Isus – vjerujemo na riječ njegovu. Danas slavimo otajstvo ljubavi, a to otajstvo je istina koja nas nadilazi i obasjava poput sunca koje zasljepljuje i ne možemo ga vidjeti. Otajstvo je nešto što...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

  • Ja imam samo tri neprijatelja. Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija. Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik. Ali moj je najstrašniji neprijatelj...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Felista Komba jedna je od kumčadi Zdenca u Tanzaniji i jedna od rijetkih u svojem razredu koja je položila nacionalni ispit. No vrijed-nost njenog ispita mnogo je veća od ostalih kad uzmemo u obzir uvjete u kojima ova djevojčica...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.