Isusov poziv je osobni odnos. Svojim odazivom ulazimo u posebni odnos s Isusom. Nismo krenuli za idejom, nego za osobom. A od nas On zahtjeva poslušnost i spremnost ostaviti sve.

s. Ljilja Lončar

Pomagati ljudima u Africi za mene znači vršenje volje Božje

30.09.2015.
Pomagati ljudima u Africi za mene znači vršenje volje Božje

Osjetivši unutarnji poticaj Službenica Milosrđa sestra Ljilja Lončar odlučila je pomagati ljudima u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Za Laudato.hr govori o tome kako živi siromašan narod u Africi i o svom iskustvu volontiranja u misijama na tom kontinentu.

Sestro recite nam kada ste osjetili potrebu ići u Afriku pomagati ljudima? Što Vas je potaklo na taj daleki put?

Moja potreba za pomagati ljudima je usko vezana za moj životni poziv Službenice Milosrđa. Ima svoje korijene u obiteljskom praktičnom odgoju, pomaganja osoba u potrebi i općenito osoba koje su živjele i koje smo susretali svakodnevno. Na tragu unutarnjeg glasa došla sam u Afriku koja se smatra najsiromašnijim kontinentom s najvećim brojem djece bez roditeljske skrbi.

Opišite nam sliku prvog susreta s tim svijetom i ljudima kojima je bila potrebna Vaša pomoć. Kako je to izgledalo?

Imala sam puno susreta s ljudima u potrebi u našoj zemlji i u Latinskoj Americi. Ne mogu se oteti dojmu tog prvog susreta i ekstremnog siromaštva u Africi. Obilazeći kuće djece koja su u programu kumstava Zdenca svaki put ostajala sam zapanjena nad čudom njihova preživljavanja.

Kako bi imala bolji uvid u njihovu situaciju redovito sam ulazila u njihove slamnate kućice i pitala sam ih: „Pokažite mi mjesto gdje spavate“. Oni bi uprli prstom u zemljani pod i rekli: „Tu“. Na pitanje što jedete u nekim kućicama pokazali bi na par klipova bijelog kukuruza koje visi ispod slamnatog krova i rekli bi: „Ovo je sva hrana koju imamo“. U nekim domovima nije bilo niti toga. Uglavnom su to bili domovi staraca i baka koje se brinu o svojim unucima čiji su roditelji umrli.

Na koje sve načine djelujete u Africi? Koji je glavni cilj misija?

Djelujemo u Tanzaniji na dva mjesta, djelujemo u sklopu misije don Ante Batarelo u Ujewi i pomažemo sirotište Chipole. Na misiji Ujewa osnovali smo Zdenac s mjesnim članovima i volonterima. Program uključuje duhovni rad , rad na sebi, rad s djecom kojih je 320 u programu i briga o starijim osobama koje živu same. U sirotište Chipole šaljemo hranu i novac kojeg prikupljamo uplatama putem trajnog naloga naših suradnika u Hrvatskoj. Osim što djelujemo samostalno, u Tanzaniji pomažemo misiju sestara kćeri Božje Ljubavi u Ugandi i karmelićanki BSI u Nigeriji. Imali smo projekte u Burundiji i Ruandi.

Glavni cilj naših misija jest biti kanal Božjeg milosrđa za siročad, siromašne, starije osobe i osobe s invaliditetom.

Pomagati ljudima u Africi

Koji su to svakidašnji problemi s kojima se taj narod susreće i što je prema Vašem mišljenju najveći problem? Znamo da su ljudi suočeni sa raznim bolestima i neimaštinom.

Svakidašnji problem jest siromaštvo, materijalno, moralno i duhovno i to je ujedno i izvor svih problema. Iz tog siromaštva proizlaze različite zarazne bolesti, na prvom mjestu je AIDS, zatim malarija i tuberkuloza, što je znak velikog promiskuiteta i loših higijenskih uvjeta i loše ishrane. Malo koji dan prođe bez sahrane i uglavnom su to osobe mlađe životne dobi. S gospodarskog stajališta, uzrok problema jest nedostatak vlastite industrije i to što su stranci vlasnici svega bogatstva kojim obiluje Tanzanija. U mjestu Ujewi glavni proizvođači riže su ljudi iz Pakistana, oni su vlasnici rižinih polja koje imaju u koncesiji i vlasnici su benzinskih postaja. Zanimljivo je da i princ Charles posjeduje ogromne plantaže čaja u jednom lijepom i plodnom predjelu jugoistočne Tanzanije.

Mijenja li se situacija imalo na bolje?

Mijenja se situacija na bolje, sve više mjesni ljudi uzimaju u zajam zemlju od veleposjednika Pakistanaca i proizvode rižu, koja se izvozi i ima dobru cijenu. Počeli su graditi veće kuće, pokrivaju ih limom, tako da oni koji rade uglavnom ne trpe od gladi i mogu postepeno sebi osigurati malo bolje uvjete života. Neki uz veliku žrtvu šalju svoju djecu u privatne škole koje u prosjeku košta ju 2 000 000 šilinga što odgovara 1.000,00 eura godišnje.

Kada je riječ o obrazovanju djece, imaju li sva djeca priliku obrazovati se? Koliko je kvalitetna njihova naobrazba?

Škole su uglavnom državne, sva djeca su obvezna ići u školu. Osnovna škola traje do sedmog razreda nakon čega se polaže državni ispit koji je presudan za nastavak srednje škole. Država osigurava učitelje u školama sve drugo plaćaju roditelji. Obvezna je uniforma, obuća, školarina, pribor, plaća se oprema škole, klupe, stolovi, školski čuvar i dodatni sati učiteljima. Roditelji koju žele da njihova djeca nastave školovanje plaćaju izvan škole dodatne sate poduke. Broj učenika u jednom razredu u prosjeku je od 100 do 130 djece. Preko cijelog zida je velika crna ploča po kojoj učiteljica ili učitelj ispisuju sve što djeca trebaju naučiti, djeca to prepisuju u svoje bilježnice i to je osnova njihova učenja. Nema tumačenja niti je moguće predavati tolikom broju djece. Nema objašnjavanja. Djeca koja su potaknuta od svojih roditelja o važnosti škole idu u prve klupe kako bi mogli što bolje vidjeti i prepisati zadaće. Velika većina djece nema tu svijest i zato najčešće napuštaju školu ili u najmanju ruku budu par sati i idu obavljati druge poslove ili se idu kupati u obližnji kanal- zabavljaju se. Zbog toga 70% djece ne prođe državni ispit. Država je ove godine uvela za takvu djecu strukovno obrazovanje koje traje tri godine, stolari, kuhari, poljoprivredna škola, tekstilna i drugo.

Pomagati ljudima u Africi

Kako je raditi sa Afričkom djecom? Na koji način se ta djeca razliku od naše djece?

Afrička djeca su željna da se s njima radi. Imaju puno veću disciplinu u smislu da više slušaju, bolje paze, ali isto tako su nestalni i rijetki od njih žele postići neke veće ciljeve u životu. A možda zato što znaju da im to i nije moguće. Djeca su željna pažnje i ljubavi, jer uslijed velikog broja djece kao da roditelji i skrbnici nemaju vremena ni snage da im se posvete. Za razliku od naše djece sporiji su usvajanju teoretskog znanja, ali su zato talentirani i brzo napreduju u sportu, umjetnosti, ručnom radu i drugim vještinama. Kako bi smo više vrednovali i posvetili pažnju svakom pojedinom djetetu i omogućili mu rast u samopouzdanju i Bogopouzdanju. Želimo da se osjećaju vrijedni i originalni i zbog toga smo organizirali grupe u kojima se radi s dvanaestero djece. Svaku aktivnost počinjemo sa stiskom ruke uz riječi: “Dobro došla Tereza 8 izgovaramo ime svakog) = Karibu Tereza“. Svakog pojedinog se prati, sa svakim se razgovara, poznaje se njegova kućna situacija, potiče ih se da što više razvijaju svoje talente u radosti i slobodi. U našim aktivnostima ima puno pjesme uz ritam i društvene igre. Kroz sve što se radi stalno ih potičemo na razmišljanje na Božju Očinsku Ljubav za svakog pojedinačno i za svih zajedno.

Je li pomoć koja tim ljudima dolazi iz raznih dijelova svijeta dovoljna ili je ipak potrebno još više pomagati?

Dolazi dosta pomoći posebno za liječenje od AIDS-a, a drugih baš pomoći u tom dijelu Ujewe i nismo vidjeli. Tek kada im se osiguraju neka vrsta kredita kako bi mogli sami proizvoditi npr. rižu, kad se podigne obrazovanje na veću razinu i kada im se osiguraju ostali minimalni uvjeti za život kao što su voda, struja i ceste moći ćemo govoriti o pravoj pomoći koja će poboljšati kvalitetu njihova života i omogućiti im jedan novi nivo svijesti. Volonteri koji dolaze uglavnom dolaze za vrlo kratko vrijeme, mjesec dva i često dolaze s željom da pomognu riješiti neku trenutnu potrebu, bilo djece ili bolesnika. Ako ide volonter kao pojedinac on i ne može više od toga učiniti. Jedino je moguće nešto više doprinijeti kao volonteri neke organizacije koja ima projekte i uključuje mjesne ljude kao nositelje provedbe tih projekata. Važno je da organizacija ima svoje volontere kako bi mogla poticati i kontrolirati pravilan i pravovremen rad i spriječiti zloupotrebu sredstava. Nedostaje volontera koji su osposobljeni koordinirati projekte dajući prednost mjesnim volonterima kao glavnim nositeljima provedbe.

Vi u Africi djelujete u sklopu udruge Zdenac. Mogu li se i ostali građani uključiti u misije, ili možda pomoći na neki drugi način?

Naš misijski rad u Africi kao i u drugim zemljama i kontinentima je zasnovan na pretpostavci i praksi stalnog uključivanja građana kroz različite akcije i projekte koje Zdenac provodi u misijama. To je poznati projekt Zdenac znanja Kumstvo putem kojeg se uključuju pojedinci, ustanove: škole, vrtići, poduzeća i druge pravne osobe. Svojim novčanim doprinosom od 120 eura omogućuju djeci pohađanje škole i vannastavnih aktivnosti: bavljenje sportom, kreativne, likovne, glazbene i plesne radionice. Te radionice ih potiču na osvješćivanje duhovnosti i spoznaju povezanosti s Bogom u srcu. Bog koji se s njima igra, kreira, koji se njima raduje, koji želi s njima mijenjati njihove živote i živote bližnjih, koji ih potiče da pomažu drugima. Posebno starcima kroz brigu za hranu i druge potrebe. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini organiziramo izložbe, javne nastupe u svrhu većeg poticaja na veću solidarnost u domovini i misijama putem izložbi, dokumentarnih kratkih filmova i promotivnih štandova. Na taj način se potiče i omogućava svim zainteresiranim na uključivanje prema osobnom interesu i mogućnostima. Osim novčanog pomaganja građani se mogu prijaviti kao volonteri koji žele jedno vrijeme, najmanje dva mjeseca provesti radeći na misiji u sklopu programa Zdenca. Posebno cijenimo molitvenu pomoć i molitveno uključenje za Zdenac i sve što Zdenac obuhvaća u misijama i domovini. Ovim putem zahvaljujemo svim suradnicima, volonterima i kumovima koji su doprinijeli i doprinose našemu radu.

Recite nam nešto o duhovnosti tih ljudi. Koliko se njihovo i naše življenje vjere razlikuje?

Ljudi Afrike po naravi su vrlo duhovni. Nitko od njih ne dovodi u pitanje Božju opstojnost. Ima puno duhovnih zvanja što je znak jedne duhovne duše. Naš pristup vjeri temelji se na življenju i provođenju u djelo deset Božjih zapovijedi, kod njih to nisu glavne smjernice za život. Kod njih je kršćanstvo prisutno tek 150 godina, što je premalo za jednu kršćansku kulturu i tradiciju življenja.

Pomagati ljudima u Africi

Udruga Zdenac pokrenula je projekt „Moja šalica mlijeka“. Recite nam nešto više o tom projektu. O čemu se radi, i kako se građani mogu uključiti?

Moja šalica mlijeka je projekt putem kojega pomažemo napuštenim i siromašnim starcima. Većina od njih nemaju svoje djece, bilo da ih nisu imali ili su mladi preminuli. Prepušteni su sami sebi i samilosti susjeda i misionara. Starcima se pomaže skrbeći o njihovim osobnim potrebama, hrani, odjeći, lijekovima, popravkom njihovih trošnih kućica i nabavkom najnužnijeg namještaja u kući: krevet, kuhalo, stol, stolica itd. Građani se mogu uključiti otvaranjem mjesečnog trajnog naloga na račun Zdenca, Ante Petravića 1,Split, IBAN: HR7923300031100166170, Poziv na broj: 2015, Opis plaćanja: „Moja šalica mlijeka“ u iznosu od 25 kuna mjesečno ili jednokratnom uplatom prema vlastitim mogućnostima. U programu imamo 100 staraca, na svakoga se mjesečno potroši 10 eura za hranu. Za popravku i opremu najosnovnijih stambenih uvjeta treba dodatni novac.

Vjerujemo da biti u misijama u Africi, čovjeka koji se na to odluči, ispunjava na jedan poseban način. Što za Vas osobno znači pomagati tim ljudima?

Pomagati ljudima u Africi, posebno najpotrebnijima, a to su djeca bez roditelja i napušteni starci, za mene osobno znači vršenje volje Božje i jedan duboki osjećaj ispunjena i plodonosna života.

Što mislite o našem projektu Laudato obiteljske televizije s kršćanskim vrednotama? Koliko će ona doprinijeti u promicanju kršćanskoga života i koliko će taj televizijski program nadahnuti ljude da žive ispravan kršćanski život?

Želim čestitati Laudatu na novom projektu kršćanske obiteljske televizije. Mnogi su o tome razmišljali i željeli, međutim Laudato to prvi stavlja u djelo u ovim vremenima krize gdje vjera i moral su napadani direktno i indirektno putem raznih medija, posebno televizijskih programa. Vaša televizija promiče kršćanske vrijednosti i po tome je prava oaza gdje pojedinci i obitelji hrane svoju duhovnost koja im daje smjelost za čestit život.

Preuzeto s laudato.hr

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 23. veljače 2018.

    Druga korizmena nedjelja vodi nas na susret s Kristom, koji je preobražen Očevim svjetlom. Isus je obasjan Očevim svjetlom zbog svoje poslušnosti Očevoj volji. Učenici vide preobraženog Isusa ali ništa ne razumiju. Isus im otkriva svoje božanstvo. Njegov sjaj i promjena lica ukazuju na obećanog Spasitelja...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

  • A u pročitanom evanđeoskom ulomku nije bilo ni jedne Isusove riječi. Pa Isus je u tom ulomku bio spomenut tek pri kraju, riječima »… i jave Isusu.«...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • Zovem se Danielli, imam osam godina, ne znam kad mi je rođendan. Živim u selu Ubaruku, s bakom, čudna je, stalno mi daje neke bijele bombone bez okusa koje mi doktor šalje, a ja ih ne odbijam da ne povrijedim baku...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.