Kada se Božja ljubav zapali u našem srcu, onda život postaje jedan novi svijet ljubavi u kojem se njegova radost prelijeva.

s. Ljilja Lončar

Pomagati ljudima u Africi za mene znači vršenje volje Božje

30.09.2015.
Pomagati ljudima u Africi za mene znači vršenje volje Božje

Osjetivši unutarnji poticaj Službenica Milosrđa sestra Ljilja Lončar odlučila je pomagati ljudima u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Za Laudato.hr govori o tome kako živi siromašan narod u Africi i o svom iskustvu volontiranja u misijama na tom kontinentu.

Sestro recite nam kada ste osjetili potrebu ići u Afriku pomagati ljudima? Što Vas je potaklo na taj daleki put?

Moja potreba za pomagati ljudima je usko vezana za moj životni poziv Službenice Milosrđa. Ima svoje korijene u obiteljskom praktičnom odgoju, pomaganja osoba u potrebi i općenito osoba koje su živjele i koje smo susretali svakodnevno. Na tragu unutarnjeg glasa došla sam u Afriku koja se smatra najsiromašnijim kontinentom s najvećim brojem djece bez roditeljske skrbi.

Opišite nam sliku prvog susreta s tim svijetom i ljudima kojima je bila potrebna Vaša pomoć. Kako je to izgledalo?

Imala sam puno susreta s ljudima u potrebi u našoj zemlji i u Latinskoj Americi. Ne mogu se oteti dojmu tog prvog susreta i ekstremnog siromaštva u Africi. Obilazeći kuće djece koja su u programu kumstava Zdenca svaki put ostajala sam zapanjena nad čudom njihova preživljavanja.

Kako bi imala bolji uvid u njihovu situaciju redovito sam ulazila u njihove slamnate kućice i pitala sam ih: „Pokažite mi mjesto gdje spavate“. Oni bi uprli prstom u zemljani pod i rekli: „Tu“. Na pitanje što jedete u nekim kućicama pokazali bi na par klipova bijelog kukuruza koje visi ispod slamnatog krova i rekli bi: „Ovo je sva hrana koju imamo“. U nekim domovima nije bilo niti toga. Uglavnom su to bili domovi staraca i baka koje se brinu o svojim unucima čiji su roditelji umrli.

Na koje sve načine djelujete u Africi? Koji je glavni cilj misija?

Djelujemo u Tanzaniji na dva mjesta, djelujemo u sklopu misije don Ante Batarelo u Ujewi i pomažemo sirotište Chipole. Na misiji Ujewa osnovali smo Zdenac s mjesnim članovima i volonterima. Program uključuje duhovni rad , rad na sebi, rad s djecom kojih je 320 u programu i briga o starijim osobama koje živu same. U sirotište Chipole šaljemo hranu i novac kojeg prikupljamo uplatama putem trajnog naloga naših suradnika u Hrvatskoj. Osim što djelujemo samostalno, u Tanzaniji pomažemo misiju sestara kćeri Božje Ljubavi u Ugandi i karmelićanki BSI u Nigeriji. Imali smo projekte u Burundiji i Ruandi.

Glavni cilj naših misija jest biti kanal Božjeg milosrđa za siročad, siromašne, starije osobe i osobe s invaliditetom.

Pomagati ljudima u Africi

Koji su to svakidašnji problemi s kojima se taj narod susreće i što je prema Vašem mišljenju najveći problem? Znamo da su ljudi suočeni sa raznim bolestima i neimaštinom.

Svakidašnji problem jest siromaštvo, materijalno, moralno i duhovno i to je ujedno i izvor svih problema. Iz tog siromaštva proizlaze različite zarazne bolesti, na prvom mjestu je AIDS, zatim malarija i tuberkuloza, što je znak velikog promiskuiteta i loših higijenskih uvjeta i loše ishrane. Malo koji dan prođe bez sahrane i uglavnom su to osobe mlađe životne dobi. S gospodarskog stajališta, uzrok problema jest nedostatak vlastite industrije i to što su stranci vlasnici svega bogatstva kojim obiluje Tanzanija. U mjestu Ujewi glavni proizvođači riže su ljudi iz Pakistana, oni su vlasnici rižinih polja koje imaju u koncesiji i vlasnici su benzinskih postaja. Zanimljivo je da i princ Charles posjeduje ogromne plantaže čaja u jednom lijepom i plodnom predjelu jugoistočne Tanzanije.

Mijenja li se situacija imalo na bolje?

Mijenja se situacija na bolje, sve više mjesni ljudi uzimaju u zajam zemlju od veleposjednika Pakistanaca i proizvode rižu, koja se izvozi i ima dobru cijenu. Počeli su graditi veće kuće, pokrivaju ih limom, tako da oni koji rade uglavnom ne trpe od gladi i mogu postepeno sebi osigurati malo bolje uvjete života. Neki uz veliku žrtvu šalju svoju djecu u privatne škole koje u prosjeku košta ju 2 000 000 šilinga što odgovara 1.000,00 eura godišnje.

Kada je riječ o obrazovanju djece, imaju li sva djeca priliku obrazovati se? Koliko je kvalitetna njihova naobrazba?

Škole su uglavnom državne, sva djeca su obvezna ići u školu. Osnovna škola traje do sedmog razreda nakon čega se polaže državni ispit koji je presudan za nastavak srednje škole. Država osigurava učitelje u školama sve drugo plaćaju roditelji. Obvezna je uniforma, obuća, školarina, pribor, plaća se oprema škole, klupe, stolovi, školski čuvar i dodatni sati učiteljima. Roditelji koju žele da njihova djeca nastave školovanje plaćaju izvan škole dodatne sate poduke. Broj učenika u jednom razredu u prosjeku je od 100 do 130 djece. Preko cijelog zida je velika crna ploča po kojoj učiteljica ili učitelj ispisuju sve što djeca trebaju naučiti, djeca to prepisuju u svoje bilježnice i to je osnova njihova učenja. Nema tumačenja niti je moguće predavati tolikom broju djece. Nema objašnjavanja. Djeca koja su potaknuta od svojih roditelja o važnosti škole idu u prve klupe kako bi mogli što bolje vidjeti i prepisati zadaće. Velika većina djece nema tu svijest i zato najčešće napuštaju školu ili u najmanju ruku budu par sati i idu obavljati druge poslove ili se idu kupati u obližnji kanal- zabavljaju se. Zbog toga 70% djece ne prođe državni ispit. Država je ove godine uvela za takvu djecu strukovno obrazovanje koje traje tri godine, stolari, kuhari, poljoprivredna škola, tekstilna i drugo.

Pomagati ljudima u Africi

Kako je raditi sa Afričkom djecom? Na koji način se ta djeca razliku od naše djece?

Afrička djeca su željna da se s njima radi. Imaju puno veću disciplinu u smislu da više slušaju, bolje paze, ali isto tako su nestalni i rijetki od njih žele postići neke veće ciljeve u životu. A možda zato što znaju da im to i nije moguće. Djeca su željna pažnje i ljubavi, jer uslijed velikog broja djece kao da roditelji i skrbnici nemaju vremena ni snage da im se posvete. Za razliku od naše djece sporiji su usvajanju teoretskog znanja, ali su zato talentirani i brzo napreduju u sportu, umjetnosti, ručnom radu i drugim vještinama. Kako bi smo više vrednovali i posvetili pažnju svakom pojedinom djetetu i omogućili mu rast u samopouzdanju i Bogopouzdanju. Želimo da se osjećaju vrijedni i originalni i zbog toga smo organizirali grupe u kojima se radi s dvanaestero djece. Svaku aktivnost počinjemo sa stiskom ruke uz riječi: “Dobro došla Tereza 8 izgovaramo ime svakog) = Karibu Tereza“. Svakog pojedinog se prati, sa svakim se razgovara, poznaje se njegova kućna situacija, potiče ih se da što više razvijaju svoje talente u radosti i slobodi. U našim aktivnostima ima puno pjesme uz ritam i društvene igre. Kroz sve što se radi stalno ih potičemo na razmišljanje na Božju Očinsku Ljubav za svakog pojedinačno i za svih zajedno.

Je li pomoć koja tim ljudima dolazi iz raznih dijelova svijeta dovoljna ili je ipak potrebno još više pomagati?

Dolazi dosta pomoći posebno za liječenje od AIDS-a, a drugih baš pomoći u tom dijelu Ujewe i nismo vidjeli. Tek kada im se osiguraju neka vrsta kredita kako bi mogli sami proizvoditi npr. rižu, kad se podigne obrazovanje na veću razinu i kada im se osiguraju ostali minimalni uvjeti za život kao što su voda, struja i ceste moći ćemo govoriti o pravoj pomoći koja će poboljšati kvalitetu njihova života i omogućiti im jedan novi nivo svijesti. Volonteri koji dolaze uglavnom dolaze za vrlo kratko vrijeme, mjesec dva i često dolaze s željom da pomognu riješiti neku trenutnu potrebu, bilo djece ili bolesnika. Ako ide volonter kao pojedinac on i ne može više od toga učiniti. Jedino je moguće nešto više doprinijeti kao volonteri neke organizacije koja ima projekte i uključuje mjesne ljude kao nositelje provedbe tih projekata. Važno je da organizacija ima svoje volontere kako bi mogla poticati i kontrolirati pravilan i pravovremen rad i spriječiti zloupotrebu sredstava. Nedostaje volontera koji su osposobljeni koordinirati projekte dajući prednost mjesnim volonterima kao glavnim nositeljima provedbe.

Vi u Africi djelujete u sklopu udruge Zdenac. Mogu li se i ostali građani uključiti u misije, ili možda pomoći na neki drugi način?

Naš misijski rad u Africi kao i u drugim zemljama i kontinentima je zasnovan na pretpostavci i praksi stalnog uključivanja građana kroz različite akcije i projekte koje Zdenac provodi u misijama. To je poznati projekt Zdenac znanja Kumstvo putem kojeg se uključuju pojedinci, ustanove: škole, vrtići, poduzeća i druge pravne osobe. Svojim novčanim doprinosom od 120 eura omogućuju djeci pohađanje škole i vannastavnih aktivnosti: bavljenje sportom, kreativne, likovne, glazbene i plesne radionice. Te radionice ih potiču na osvješćivanje duhovnosti i spoznaju povezanosti s Bogom u srcu. Bog koji se s njima igra, kreira, koji se njima raduje, koji želi s njima mijenjati njihove živote i živote bližnjih, koji ih potiče da pomažu drugima. Posebno starcima kroz brigu za hranu i druge potrebe. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini organiziramo izložbe, javne nastupe u svrhu većeg poticaja na veću solidarnost u domovini i misijama putem izložbi, dokumentarnih kratkih filmova i promotivnih štandova. Na taj način se potiče i omogućava svim zainteresiranim na uključivanje prema osobnom interesu i mogućnostima. Osim novčanog pomaganja građani se mogu prijaviti kao volonteri koji žele jedno vrijeme, najmanje dva mjeseca provesti radeći na misiji u sklopu programa Zdenca. Posebno cijenimo molitvenu pomoć i molitveno uključenje za Zdenac i sve što Zdenac obuhvaća u misijama i domovini. Ovim putem zahvaljujemo svim suradnicima, volonterima i kumovima koji su doprinijeli i doprinose našemu radu.

Recite nam nešto o duhovnosti tih ljudi. Koliko se njihovo i naše življenje vjere razlikuje?

Ljudi Afrike po naravi su vrlo duhovni. Nitko od njih ne dovodi u pitanje Božju opstojnost. Ima puno duhovnih zvanja što je znak jedne duhovne duše. Naš pristup vjeri temelji se na življenju i provođenju u djelo deset Božjih zapovijedi, kod njih to nisu glavne smjernice za život. Kod njih je kršćanstvo prisutno tek 150 godina, što je premalo za jednu kršćansku kulturu i tradiciju življenja.

Pomagati ljudima u Africi

Udruga Zdenac pokrenula je projekt „Moja šalica mlijeka“. Recite nam nešto više o tom projektu. O čemu se radi, i kako se građani mogu uključiti?

Moja šalica mlijeka je projekt putem kojega pomažemo napuštenim i siromašnim starcima. Većina od njih nemaju svoje djece, bilo da ih nisu imali ili su mladi preminuli. Prepušteni su sami sebi i samilosti susjeda i misionara. Starcima se pomaže skrbeći o njihovim osobnim potrebama, hrani, odjeći, lijekovima, popravkom njihovih trošnih kućica i nabavkom najnužnijeg namještaja u kući: krevet, kuhalo, stol, stolica itd. Građani se mogu uključiti otvaranjem mjesečnog trajnog naloga na račun Zdenca, Ante Petravića 1,Split, IBAN: HR7923300031100166170, Poziv na broj: 2015, Opis plaćanja: „Moja šalica mlijeka“ u iznosu od 25 kuna mjesečno ili jednokratnom uplatom prema vlastitim mogućnostima. U programu imamo 100 staraca, na svakoga se mjesečno potroši 10 eura za hranu. Za popravku i opremu najosnovnijih stambenih uvjeta treba dodatni novac.

Vjerujemo da biti u misijama u Africi, čovjeka koji se na to odluči, ispunjava na jedan poseban način. Što za Vas osobno znači pomagati tim ljudima?

Pomagati ljudima u Africi, posebno najpotrebnijima, a to su djeca bez roditelja i napušteni starci, za mene osobno znači vršenje volje Božje i jedan duboki osjećaj ispunjena i plodonosna života.

Što mislite o našem projektu Laudato obiteljske televizije s kršćanskim vrednotama? Koliko će ona doprinijeti u promicanju kršćanskoga života i koliko će taj televizijski program nadahnuti ljude da žive ispravan kršćanski život?

Želim čestitati Laudatu na novom projektu kršćanske obiteljske televizije. Mnogi su o tome razmišljali i željeli, međutim Laudato to prvi stavlja u djelo u ovim vremenima krize gdje vjera i moral su napadani direktno i indirektno putem raznih medija, posebno televizijskih programa. Vaša televizija promiče kršćanske vrijednosti i po tome je prava oaza gdje pojedinci i obitelji hrane svoju duhovnost koja im daje smjelost za čestit život.

Preuzeto s laudato.hr

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 14. studenog 2018.

    Kada pročitamo riječi ovog nedjeljnog evanđelja moramo priznati da nas pomalo hvata strah i zabrinutost nad onim što će sutra biti. Pomračenje sunca i mjeseca, padanje zvijezda s neba i veliki potresi ne ulijevaju baš neko povjerenja i sigurnost u bolju budućnost. No u čemu se razlikuju ove apokaliptične prirodne katastrofe od onih katastrofa s kojima se susrećemo svaki dan dok nijemo prolazimo pored njih ili ih možda čak i ne primjećujemo? Siromaštvo, glad, bolest, rat predstavljaju...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

  • Ja imam samo tri neprijatelja. Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija. Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik. Ali moj je najstrašniji neprijatelj...

    Objavljeno u Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.