×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 168

Svaki sam dan sve bliže kući čija su vrata uvije otvorena, gdje je Isus već otišao da bi nama pripravio mjesto među svetima.

Zdenac Palmira

Trajanje: 2:34

Zdenac je u Palmiru stigao prošle godine. S. Ljilja i jedan volonter posjećivali su i pomagali napuštene starije osobe. Upoznavali i druge stanovnike naselja, posebno djecu i materijalno im pomagali. Selo je puno starijih ljudi koji žive u neljudskim uvjetima i jako su bolesni.

Naveliko je prisutna Santerija – njihova vjerovanja, sinkretizam katoličanstva i afričkih vjerovanja.

Naselje nema kanalizacije, fekalije plivaju po ulici. Na ulicama su kao prijevozno sredstvo karovi i kočije koje vuču volovi. Kamioni su preuređeni u autobuse i taxie.

Najčešća hrana je riža i grah.

Zdenac u Palmiri provodi projekt „Odgoj u solidarnosti“. Projekt je podržao i odobrio mjesni biskup. Biskup nam je na korištenje ustupio i jednu staru župnu kuću. Kuća je bila u trošnom stanju. Renovirali smo je i kad nismo na terenu, aktivnosti Zdenca obavljamo u njoj.

U „Odgoju u solidarnosti“ u Palmiri sudjeluje 30 – ero djece. S njima radimo dva puta tjedno. Podučavamo ih u vrijednostima, matematici i španjolskom.

Djeca koja sudjeluju u „Odgoju u solidarnosti“, posjećuju starije osobe, zajedno sa volonterima Zdenca Kube.

Projekt Misionar Milosrđa

Biblijska razmatranja

  • 19. kolovoza 2018.

    Evanđelje ponovo označava Krista kao Kruh života. Krist želi u našim srcima probuditi želju za njim samim, kao hranom koja nas može nahraniti. Poziva nas da blagujemo život. Kroz euharistiju, u svakoj pričesti daruje nam se. Dolazi nam kao onaj koji na najistinitiji način biva prisutan u čovjeku. Suživljava se s nama, ponire u nas, postaje dio nas, a mi dio njega. Isus govori i o trećoj božanskoj Osobi: ... „Duhu koji oživljuje“ (Iv 6,63). Blagovanjem euharistije, ostvarujemo prisan odnos...

    Objavljeno u Godina B

Duhovne priče

Svjedočanstva iz misija

  • CHIPOLE, TANZANIJA

    Prvi susret sa surovom stvarnošću djece Afrike, dogodio se u tanzanijskom sirotištu Chipole prije 7 godina. Nezaboravne sudbine djece siročadi, dvije godine poslije opet me vode u Chipole. Od toga je prošlo već pet godina i evo me opet. Osam sati vožnje cestom punom rupa i još sat i pol narančastom, grbavom, prašnjavom cestom, zaogrnutom oblacima prašine...

Kako bi vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje kolačiće (cookies). Nastavkom pregledavanja stranice slažete se sa korištenjem kolačića.