Četvrtak, 12. kolovoza 2010.

Draga Lana i Marica!

U ovom danu blagoslova za vas i za sve Zdenčane, moje srce se nakratko vraća na ono isto mjesto s kojega se otisnulo preko Oceana koračajući uz Gospodina.

Na put često krećemo ispraćeni snovima i idealima, a dočekani surovom realnošću života, pred kojom ostajemo nijemi, gotovo bespomoćni. No teško je i zamisliti misijski život uz hod širokim, popločanim i ravnim cestama. Ljepota našeg zvanja je upravo u tome da uz Božju pomoć krčimo, proširujemo i gradimo putove – putove civilizacije i putove srca.

Svaki korak u nepoznato je težak, ali znači primicanje Cilju, i zato je vrijedan padanja i uzdizanja. Neka sve lijepo i teško, svi uspjesi i padovi budu na slavu Božju i pomoć bližnjima, da vaša prisutnost (u Laninom povratku i Maričinom odlasku), vaši životi i djela svjedoče Božje milosrđe, utjehu i bliskost s malenima. Svaki čovjek poznaje dubinu patnje zbog razočaranja i izdaje. Kolika je tek patnja roditelja koji ne može nahraniti, izliječiti, školovati ili obući svoje dijete? Ona neka bude snaga, nadahnuće svim misionarima u dalekim zemljama, ali i onima koji ih pomažu duhom, djelima i dobrima.

Tko daje svoj život za druge ima veliko srce. Molim za Maricu i sve misionare, da nam srce ne bude samo veliko, nego i proročko: da ima oči koje proniču dublje u realnost života, da ima uši koje čiju vapaj naroda i da ima snagu da u Isusovo ime bezuvjetno ljubi, mijenja i oslobađa.

Neka Vam je blagoslovljen ovaj novi početak, koji će ostaviti trag u vašem životu i životu mnogih koje ćete sresti.

Sanda