Petak, 20. svibnja 2011.

Znala sam da je teško, da je tužno, da je potresno. Vidjela sam slike, snimljene prizore, slušala priče...

Svi na spomen Afrike zamislimo istu sliku - bijedu, siromaštvo, patnju...bosu i gladnu djecu koja se igraju u prašini... Ali kad je zaista vidiš, čuješ, osjetiš i shvatiš da ta Afrika zaista postoji, ovdje i sada, upitaš se kako te može to sve opet tako iznova zaprepastiti, a znao si za sve to...

Dragi naši, da, Afrika zaista postoji. Ljudi zaista žive u kućama od zemlje sa slamnatim krovom, u kojima nema mjesta ni da potpuno uspravno staneš, a u kojima živi i po desetak članova obitelji, mnogi imaju samo jedan obrok dnevno, spavaju na tkanini na tlu.

Djeca se igraju sa starim lončićem u pijesku ili loptom od starih najlonskih vrećica, smočnice i zalihe hrane uglavnom ne postoje, a u kućama na stolu, ako ga uopće ima, uglavnom su dvije, tri prazne posude...

Često smo se upitali « Kako uopće žive? » Na to pitanje mnogi uglavnom sliježu ramenima. Ovdje se jednostavno živi dan po dan. Snalaženje je način života.

I upravo je to najtužniji osjećaj s kojim se vjerojatno mnogi suoče kad dođu ovdje pomagati – bespomoćnost. Ovdje smo da bi pomogli, a ne možemo pomoći svima jer je broj onih koji su u potrebi daleko iznad naših mogućnosti. I uvijek će netko ostati bez potrebne hrane, odjeće, lijekova...

Prvi doživljaj na afričkom tlu bile su poplavljene ulice u Dar es Salaamu - auti u vodi, bosi prolaznici u blatnoj vodi do koljena mirno koračaju pored ceste, djeca u školskim uniformama, gužva na cesti i voda u taksiju. A cijeli doživljaj i smirenost svih tih stanovnika najbolje opisuje povik taksista uz smijeh « Ajajaaaaj...Tanzanijaaaaaa!». I upravo tako se ovdje i živi – uz prihvaćanje svega što se događa jer sve ono najgore su već iskusili i nemaju razloga brinuti što će biti sutra. Dan po dan...

No ono što nam uljepšava svaki dan i ono zbog čega smo upravo najviše ovdje su – djeca. Djeca čiji glasovi nas dočekaju prije jutarnje mise, u svakom prolazu kroz selo, u svakoj vožnji. Igraju se na svakom kutku, smiješe se i mašu, traže bombone, grohotom se smiju kad im kažemo nešto na njihovom jeziku, njihovi sramežljivi pogledi i osmijesi kad ih zagrlimo... Sve je to neprocjenjivo i neusporedivo sa svim lijepim i tužnim što čovjek može doživjeti u afričkoj svakodnevici...

A da ta svakodnevica nije uvijek tužna i da je afrički narod bez obzira na sve pun optimizma govori i prizor koji se upravo odvija na ulici u trenutku dok ovo pišem – duga povorka izlazi iz crkve i kreće prema bolnici moliti krunicu s bolesnicima...

I znate što je još ovdje posebno? Nebo nigdje nije tako zvjezdano kao u Africi...

Dragi naši, veliki pozdrav iz afričkog Zdenca!

Nikolina Babić