Petak, 30. rujna 2011.

Da u životu ništa nije slučajno i da nas Bog prati kroz sve naše dane osvjedočio sam se na vlastitom primjeru. Kao i svake nedjelje i ove sam se uputio na misu. Na povratku sam ugledao stariju gospođu koja je stopirala. Stao sam i ponudio joj prijevoz, a ona je zahvalno pristala. Kroz suze i gorčinu mi je objasnila da je stopirala pet sati, ali joj nitko  nije  želio stati.

Iz priče sam shvatio da je išla u obližnje mjesto prositi jer nije imala drugih prihoda zarade. Ispričala mi je svoju tužnu životnu priču . Naime, gospođa Vesna živi sama u trošnoj i zapuštenoj kući i brine o svom teško bolesnom sinu. Budući da je naša kršćanska dužnost pomagati drugima kontaktirao sam Mirjanu, koja je predsjednica zagrebačke podružnice udruge Zdenac, nekoliko volontera i odlučili smo pomoći gospođi Vesni.

U kakvom smo stanju zatekli kuću ne želim niti pričati. Mislim da je dovoljno samo napomenuti da nas je na vratima, kao domaćin, dočekao štakor. Zasukali smo rukave i prionuli na posao. Okrečili smo zidove, popravili struju, stavili nove stvari (koje su nam dobri ljudi donirali) i prozračili prostorije. Sada je to bila kuća ponovno zdrava za život. Gospođa Vesna nam je zahvalila u suzama i rekla da se više ne mora sramiti pozvati svećenika u kuću kada dođe vrijeme blagoslova.

Ivo

„Sve, dakle, što želite da vam ljudi čine, činite i vi njima.“ (Mt 7,12a)