Petak, 30. prosinca 2011.

U ove božićne i novogodišnje blagdane mediji su puni priča o raznim dobročiniteljima i velikim djelima solidarnosti. Zašto se samo sada o tome priča? Zar se dobra djela ne trebaju raditi kroz cijelu godinu? I rade se, ali medijima nisu interesantni. Ipak danas treba bit „popularan“ da bi plijenio pozornost i da bi se pojavio na naslovnici novine ili na glavnim TV vijestima.

Ali, bez obzira na tu tužnu istinu, lijepo je znati da barem jednom u javnost izlaze pozitivni ljudi i događaji. To je nekad jedini put senzibiliziranja i dolaska do ljudi koji bi se željeli uključiti u neku dobrotvornu akciju i pomoći drugima. Nažalost ima puno potrebnih. Nama u Zdenac obraćaju se gotovo svakodnevno.

Veliki životni problemi doveli su ih do ruba. Nisu ni sami znali da će im se to dogoditi i da će se naći u bezizlaznoj situaciji. Zdenac nažalost nije u mogućnosti svima pomoći bez obzira koliko bi svi mi to htjeli. Mnogi nas prepoznaju po tome što čestim akcijama prikupljamo novac za razne svrhe (pomoć misijama, školovanje djece, gradnja kuća, škola, kupnja hrane i potrebnih stvari za život...). Ali mi bez puno drugih dobrih ljudi ne bi mogli ništa od toga.

Osim materijalne pomoći promičemo humane vrednote, potičemo ljude na davanje i volontiranje, odgajamo djecu za kršćanske vrednote u društvu, svjedočimo Isusa, prenosimo Njegovu poruku ljubavi, i stavljamo sav naš rad u Njegove ruke. Bez tog duha pouzdanja i vjere, teško da bi i materijalno mogli pomagati. Bog je toliko dobar i svemoguć, da nam uvijek daje rješenje za mnoge situacije pred kojima se nalazimo.

Treći put ove godine smo darovali samohrane roditelje iz Splita i njihovo 30-ero djece. Našim starima i nemoćnima kupili smo Božićne pakete hrane, posjetili ih pred Božić i izmamili iz njih osmijeh. Iako njih u Splitu posjećujemo redovito, spoznaja da ih se netko sjeti na Božić i dariva ih u njima izaziva osjećaje radosti. Sami su, i potrebiti drugih. Većina ih je u krevetu ili jedva hoda. Ne mogu otići u dućan kupiti kruh ili udahnuti malo zimskog svježeg zraka. Hvata ih depresija i strah. Trenuci kad im mi volonteri dolazimo bude u njima ponovno uspavane ljude, vraćaju ih u život… Neki zaplaču sa sjetom na ljepše dane, a neki nam zahvaljuju od srca i kažu: Ima još dobrih ljudi.

Da, znamo mi da ima još dobrih ljudi. Nadam se da se svi zapitamo, ne samo „u ovo vrime godišta“, jesmo li mi dobri ljudi i kako možemo bit bolji.

Počnimo u našim obiteljima i onda nastavimo dalje.

Neka to bude jedna od naših odluka za novu godinu 2012