Utorak, 17. siječnja 2012.

Zdenac je ispratio još jednog svog volontera u misije, točnije u Tanzaniju. Marčela Mlinarić osjetila je u svom srcu Božji poziv i odlučila napravit jedan drukčiji korak... Odlučila je ići putem Krista. Ljudi uvijek postavljaju isto pitanje: Kako si se odlučio/la otići u misije?

Žele dobiti neki logičan odgovor, ali ga nema. Kakav logičan odgovor je Marija mogla dati Josipu nakon što joj je anđeo Gabrijel rekao da će začeti po Duhu Svetome i roditi sina Božjega?! Kad se Bog umiješa u naš život, drugim ljudima svaka naša odluka izgleda luda i besmislena. Ali svi koji su to osjetili, znaju što govorim. Život s Bogom je prava avantura, jer nikad ne znaš što te čeka, i uvijek doživiš nešto što nisi mogao ni zamisliti.

Ni Marčela prije par godina nije znala da će otići u Afriku. Studirala je i nadala se poslu profesorice u nekoj školi. Svi volonteri koji su već bili u misijama imaju sličnu priču. Marčela ni sada ne zna što je čeka u dalekoj i velikoj Tanzaniji, ni kako će proteći njena godina dana volontiranja. Ali nitko od nas ne zna što ga sutra čeka…Zato budimo otvoreni životu jer Bog za nas ima najbolji plan.

Draga Marčela, upućujemo ti ovim putem sve najljepše želje i molitve. Kao što je rekao don Božo Plazibat, na tvojoj Misi ispraćaja, sjeti se u svakom trenutku da je Božja adresa u tvom srcu, i da ćeš ga tamo uvijek naći...

„Jer moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti – riječ je Gospodnja. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ Iz 55, 8-9