Podizanje djece opasan je posao. Uvijek se postiže uz mnoge borbe i brige, a neuspjeh nijedna druga bol ne može nadvladati. Demokrit
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Dolazi na poziv ali kada On hoće, kada sazriju okolnosti da se proslavi Njegovo milosrđe. Okolnosti su dozrele onog trenutka kada od ljudskih zasluga i pokušaja ne ostane ništa za što bi se uhvatio svojom nadom. Milosrđe gradi na povjerenju i ljudskoj nemoći.
Najviše što možemo primiti "očima srca" je ljubav Božja koja nas stalno prati i uz nas je. Puno puta sve može biti nejasno, ako ne znamo i nismo načistu da je Bog kod nas i da nas ne napušta. Srcem "vidjeti" i čvrsto vjerovati, nije lako. Ipak ako nam Bog daruje svoju milost, tada se izdižemo iznad toga trenutka i postajemo ljudi koji "vide" najvažnije stvari života.
Isus nas ohrabruje i poziva da vjerujemo. Objašnjava nam da se Bogu treba klanjati „u duhu i istini“, tako naše srce postaje preobraženo, „novo“. Mi postajemo promijenjeni i po Duhu Svetom ispunjeni ljubavlju. Klanjajmo mu se u našemu srcu, gdje je On na tajanstven način prisutan.
Preobraženje je putokaz koji vodi u nova viđenja. Pogled kojim se vidi nova stvarnost ne dolazi sam od sebe, zahtijeva zajednički put, hodanje s Isusom, povjeriti se Njemu, pa i na mučnom uspinjanju na goru. Zračimo dobrotu i ljubav Božju u ovome svijetu, hodimo zajedno, hodimo s Isusom.
Zdenčani, molimo, da ne padnemo pod iskušenjima ovozemaljskih ugodnosti i shvatimo kako čovjek ne živi samo o kruhu nego i o svakoj Božjoj Riječi. Neka ovaj četrdesetodnevni hod kroz korizmu bude naš rast u vjernosti Duhu.
Naše tijelo je hram Duha Svetoga i zato poštujmo tu Božju prisutnost. Doživljavamo i doživljavat ćemo iskustvo svoje slabosti, ali računajmo na Božje milosrđe, priznajmo svoje grijehe. Njegova ljubav veća je od našega grijeha, zato ne gubimo odvažnost.
Gospodine, rasvijetli svojim Duhom naš put, da vjerni evanđelju, možemo svim ljudima donijeti radost i spasenje po Božjim zapovijedima. Učini naša srca pravedna i iskrena da se možeš trajno nastaniti u nama. Budi nam okrepa i ne dopusti da itko posustane na putu vjere i vjernosti tebi.
Ključ uspjeha je djelotvorna ljubav jednih prema drugima, prema bližnjima. Kad bismo u svoj život uveli smjernice o kojima govori Izaija (Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi) svijet u kojem živimo bio bi mjesto ljubavi i radosti.
Riječi Blaženstava su putokaz, kao mali prozorčić u onu stvarnost koju ćemo, nadamo se, uživati kroz svu vječnost.
Nije samo riječ o zvanju nego i biti kršćanin. Biti kršćanin znači imati osobni odnos s Bogom, učiniti sve kako bi moj duh komunicirao s Božjim duhom, a to ne mogu bez Boga, vjere, ljubavi i volje.
Kristovim učenikom postaje samo onaj koji prihvaća Duha Svetoga – koji je preporođen na božanski život. Kršćani smo u tolikoj mjeri koliko smo „uronjeni“ u Duha i božanski život. Duh Sveti nas ispunja i osposobljava za ljubav.
Čovjek se rađa s čežnjom za ljubavlju. Ako smo je našli, u nama se bude nove nade, nove čežnje. No, znamo da u našoj duši postoje dubine, koje ne možemo ispuniti, niti premostiti. Čovjek je, u svojoj dubini duše, sam i osamljen ma koliko bio voljen. Koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one najzadnje granice koje ima ljudska duša.