Paola di Rosa zaštitnica je Zdenca – Pokreta Misionara Milosrđa, naša nadahniteljica i učiteljica milosrđa.
Paola di Rosa odgajana je u duhu kršćanskih vrednota.
Iz pisma sestre Oktavije svojoj mlađoj sestri: „Zbogom, draga Paolina, budi dobra, budi poslušna i pobrini se da mi budeš na utjehu. Trudi se da ne budeš hirovita, jer te volim tako puno da bih bila tužna kad bih čula da si tvrdoglava. Grlim te nježno i uvjeravam te u svoju ljubav.
Evo što o takvoj naravi Paole di Rosa kaže jedna od njezinih učiteljica:
„Paolina je jedna od onih jakih i odlučnih naravi koje ne poznaju srednji put i sposobne su za veliko dobro ili veliko zlo, ovisno o smjeru kojim krenu bilo dobar ili loš. Od Paoline sam očekivala veliko dobro, jer je bila velikodušna prema Bogu, puna žara, sa velikom željom za kreposnim životom, zbog čega sam bila uvijek u njezinoj blizini usmjeravajući je putem poniznosti, blagosti, samoodricanju kako bi snagu svog karaktera mogla uskladiti s voljom Božjom. Već od tada Paolina je u svom srcu osjećala želju da se posveti Bogu iako nije bila sklona klauzurnom načinu života“.
Put za trapljenje teške naravi i mana Paolina je nalazila u molitvi, ljubavi prema Bogu, bližnjima i pokori. Jedna od prijateljica iz školskih dana, koja je s njom provodila vrijeme u internatu, o tome će reći:
Njezino trapljenje je bilo izvanredno; uvijek je za sebe birala ono lošije, bilo u hrani ili odjeći.
Prenosi svoje životno iskustvo i na zajednicu, a to je „Ljubav“, istinski temelj zajedništva.
Paola di Rosa je odlučnog karaktera, reakcije žustre i eksplozivne, kontrolira ih zbog jake duhovnosti.
U situaciji kada svi bježe iz Brešije, Paola moli oca za dozvolu kako bi u Lazaretu služila zaraženima od kolere.
Moja žarka želja je da iskoristim sredstvo koje mi Bog pruža da mi otvori raj vršenjem djela ljubavi u služenju u bolnici oboljelima od kolere…. Nemojte se savjetovati ni s tijelom, ni s krvlju, nego samo s vjerom.
Počeci njenih životnih odluka:
- Napredovanje u kršćanskim krepostima i savršenosti
- Ljubav prema Bogu iskazivat će ljubavlju prema najpotrebnijima
- Euharistija i Marija izvor su nadahnuća za duhovni život
- Odgovorna, spremna na žrtve i čuvati se od grijeha
U svoj život uvela je red i disciplinu. Nema improvizacije. Prema svima ljubazna i pravedna (pokazivala dodatne znakove darežljivosti). Okupljala na satove vjeronauka, molitvu i kršćanske pobožnosti. Organizirala župne misije.
Osnovala oratorij, ustanova za razne aktivnosti: molitva, učenje, pjevanje, organizirala obilazak bolesnika i pomoć najsiromašnijima, duhovne vježbe, pomoć onima koji imaju potrebu za obraćenjem.
Kada je odlučila graditi velebno zdanje svoje duhovnosti i zanosa osjećala se najnemoćnijom.
Odlazila je u bolnicu, slijede je i druge djevojke, „veliko i sveto je dati život za bližnje“.
Razgovori s Gabrielom važni za budućnost. „Predosjeća da Bog želi da osnuje družbu.“, „Ljudi su za nju udovi otajstvenog tijela Kristova.“
Uz pomoć oca, kupuje kuću u blizini bolnice, kolijevka družbe.
Posvećuje se Bogu, otac zaključuje da „ima posla s Božjim naumom“, hrabri je.
Raste u spoznaji Božjeg plana, konkretnih zahvata u ljudske sudbine. Želi ih pravovremeno utjeloviti, dati im ljudske izglede kako bi pustili korijenje u krutoj životnoj stvarnosti, kaže Paola.
Radi u sirotištu: preuzima kompletno vođenje, susreće svaku djevojku, upoznaje ih, preuređuje životni prostor.
Njeno djelovanje ide usporedo dvjema tračnicama:
1. Materijalna sigurnost 2. Duhovni razvoj
Kupuje još jednu kuću za djevojke posrnule na životnom putu i „koje nisu upoznale Ljubav.“
Potpuno predanje za druge i njihovo spasenje.
Djela Paole se množe.
Djevojke koje se pridružuju Paoli i Gabrijeli spremne su na žrtvu, pune kršćanske ljubavi prema bližnjemu, osjetljive na njihove potrebe. Izražavale su Paoli svoju osjetljivost i poslušnost u svemu. Paola bira najbolje, za koje se uvjerila da:
- ljube Gospodina,
- služenjem potrebnima,
- da nemaju nikakvog osobnog interesa,
- da izbjegavaju pohvale
- i prekrivaju svoje žrtve.
Osniva pobožno društvo „ Službenice Milosrđa“ 5.3.1840.
Paola je poglavarica Udruženja: najmlađa ali razborom i krepostima najzrelija.
Glas se širi i mnoge djevojke žele pristupiti Udruženju. Pronose ljubav, mir, čak i ozdravljenja.
Trideset i dvije sestre „ujutro 18 svibnja 1840., ušle su u bolnicu, primile zakonitu predaju bolesničkih dvorana i odgovarajućih objekata.
Svaka je sestra uzela svoje mjesto i službu koja joj je dodijeljena.
Tako je započeo prvi apostolat što ga je Bog povjerio Službenicama Milosrđa. „ ( Vivenzi, 43.)
„Među njima je vladala najsavršenija sloga: svaka se svojski brinula da što savršenije obavi svoju službu koja joj je bila povjerena. Velika je bila čistoća i red u bolesničkim dvoranama. Hrana i lijekovi točno su se dijelili po naredbi liječnika. Služile su bolesnice s ljubavlju i svetim veseljem.
Nakon mjesec dana posjetio ih je carski kraljevski izaslanik i biskup. Bili su oduševljeni radom sestara..
„No najviše su bile zadovoljne bolesnice, vidjevši kako ih Anćele s ljubavlju služe, i osjećale su veliku odanost prema ovim blagoslovljenim sestrama. „
Bilo je i neugodnih situacija. Jedna bolesnica izvrijeđala je Sestru. Sestra je ostala šutke. Malo kasnije je izašla da bi otišla na ispovijed. Druge bolesnice vidjevši što se dogodilo, mislile su da je sestra uvrijeđena napustila službu. Žalile su za sestrom. Kad se sestra vratila obećale su joj da više neće dopustiti neugodnih situacija.
Sestre su u paničnim situacijama, za razliku od drugih bolničara, postupale diskretno, razborito i smirujuće. Jednom je apotekar, nepažnjom dao otrov namjesto biljnog sirupa. Dvije žene su umrle. To je izazvalo strah i nemir kod bolesnika dvaju instituta. Ali na ženskom odjelu, gdje su radile sestre, bolesnice nisu znale što se dogodilo. Dok su doktori i bolničari sa apotekarima uzrujano prolazili odjelom gdje su radile sestre, one su smireno i vedro odgovarale svojim bolesnicama, na njihova pitanja o tolikom prolaženju osoblja na susjedne odjele.
Upravitelj bolnice pohvalio je smirujuće ponašanje sestara i obećao da će napisati upravi pobožnog udruženja pohvalno i zahvalno pismo.
Vrijedno je zapaziti da se Utemeljiteljica postavljala ravnopravno u odnosu na upravu bolnica. Pod svaku cijenu htjela je da njena zamjenica, a to je poglavarica, bude nadzornica i potpora sestrama koje rade s bolesnicima. Ona ih je pratila, obilazila, rješavala sukobe sa liječnicima, brinula za sigurnost sestara i bolesnica: „gospodine upravitelju molim vas radi sigurnosti bolesnica, da se bazen u dvorištu ostavi samo s pedalj vode, kako bi bio bezopasan za bolesnice“, piše nadzornica Carolina Cuneo .
Unatoč njenom ponovljenom pisanju i molbama, nije dobila pozitivan odgovor. Zatim je Utemeljiteljica svojom rukom napisala pismo i dala ga Carolini Cuneo da ga potpiše. Ni tada uprava bolnice ne rješava opasnost bazena za psihičke bolesnice.
Time se nazire početak urote protiv poglavarice koju je uprava htjela ukloniti. Paola je prelazila preko zapaženih netrpeljivosti i nastavljala suradnju na ljubazan i poslovan način.
U brizi da sestrama olakša i poboljša prilaz od kuće bolnici, Paola predlaže gradnju drvenog mostića na vlastiti trošak. Opisuje točno koliko će biti dug, a koliko visok, da će biti drven i da neće nikome smetati iz susjednih zgrada. U vrijeme zime i kiše biti će spas za sestre bolničarke. Utemeljiteljica na svakom mjestu i djelovanju sestara tražila je od nadležnih vlasti poboljšanje uvjeta za dolično življenje i čuvanje zdravlja. Najčešće, ulagala je vlastita sredstva.
Grad i cijela Lombardija kao i carski namjesnik hvalili su visoki stupanj uzornog života i rada sestara.
U samim počecima sv. Marija Krucifiksa di Rosa skupa sa svojim prvim sestrama i uz savjetovanje svojeg duhovnika Pinzonia, opisuje fizionomiju svoje ustanove i njenih članica. „Službenica Milosrđa“ jest gospođa koja Institutu daje svoj miraz, svoje osobne sposobnosti, vrline svoga odgoja da bi svu sebe predala potpunom nadziranju bolesnica.
Službenica Milosrđa jest obična djevojka iz naroda, koja Institutu donese prostodušnost svoje duše, snagu svojih udova, nadarenost svoga duha, nježnost svoga srca u bilo kojem služenju u bolnici, bilo ono i najponiznije.
I sve treba da budu Kristove zaručnice.
Kroz slijedeće dvije godine Paola osobno, sa sestrama i uz vodstvo duhovnika piše prva pravila, s kojima će pred crkvene i državne vlasti, kako bi se i službeno ozakonilo njihovo kao redovnička zajednica.
Imamo izvatke iz prvih sastanaka:
„9 listopada 1840. – sastanak koji se danas održao , odredio je da se svaka sestra bavi svojom službom, a da se ne miješa u službe drugih sestara, bez potrebe i bez dopuštenja. One koje se nalaze u kući neka imaju svoje satove šutnje, duhovno čitanje, usmenu molitvu, razmatranje…“
Sastanak od 6 listopada 1840: „ Danas smo se oduševile da ćemo uvijek djelovati s onim žarom, revnošću i ljubavlju kako smo djelovale prvog dana našeg pothvata, imajući uvijek na pameti da Isus Krist zaslužuje u svako vrijeme i na svakom mjestu da Ga se ljubi i služi, jer iako bismo mnogo radile iz ljubavi prema Njemu, još je uvijek malo prema onome što On zaslužuje.“
Dana 13 studenog 1840: „ Danas smo se oduševile, da ćemo uvijek nastojati oko međusobne sloge, da ćemo se uzajamno upozoriti na pogreške, ali bez pretjeranosti u navođenju isprike. A ako se među nama dogodi štogod neugodno, mi ćemo o tome razgovarati i potpunim povjerenjem izraziti svoje mišljenje.“
Isječak iz jedne od pouka Utemeljiteljice 1841 g.: „Nastojati da vanjština bude uvijek skromna i uredna. Izbjegavati preveliku elegantnost u odijevanju. Ali više nastojati oko čistoće, tako da bi preko vanjštine zračila nutarnja čistoća koja treba da se očituje kod zaručnica Isusa Krista.“
Nastavlja: Imati najveću brigu za razmatranje. Ne propustiti ga nikada osim u slučaju hitne, teške potrebe…“
Iz pisma Brešijanskog liječnika svome prijatelju liječniku u Cremoni: „…Ove gospođe, naprotiv, imaju pobožno, sveto i milosrdno srce, i ne bih mogao naći dovoljno riječi da ih javno pohvalim. Blaga su utjeha u toj kući boli. Ima ih lijepi broj, tako da mogu svakoj bolesnici, brižljivo i strpljivo, pružiti svoju pomoć. U svakoj bolesnici raspoznaju svoju rođenu sestru. Nema bolesnice koja im je tuđa. Kroz bolesti i potrebe provlači se nit ljubavi, između onoga koji trpi i onoga koji pomaže.
Ove milosrdne gospođe (takvim imenom ih obično nazivamo), prigibaju se do postelja patnica, ispituju njihove potrebe, ugađaju im, šapću im ljubazne riječi, izjavljuju im da su njihove prijateljice, osluškuju njihove bolne vapaje srca i za uzvrat im pružaju svoju odanu utjehu. Riječi koje izgovaraju, pune su utjehe i nade. Zaista, bolesnica se ne bi mogla bolje nadati ni u svojoj kući. Umire u zagrljaju jedne prijateljice kojoj povjerava svoj zadnji uzdisaj, i s utjehom u duši s njome se oprašta. Ako bolesnica ozdravi, život joj postaje slađi, ako bi je nužda ponovno dovela u bolnicu doći će puna pouzdanja, jer će u bolnici naći prijateljicu, zapravo mnogo prijateljica.
Ove milosrdne žene dale su bolnici sasvim novi izgled.“
Iskorak u budućnost podigao je pravu buru negodovanja.
Njihovo oružje (zajednice) bilo je ljubiti, raditi, trpjeti i ostati ustrajan. Sve predaje u Božje ruke. Cijelo vrijeme ističe predanje.
Poniznost i strpljivost dati će ploda. Udara se pečat patnje i križa, glavnih obilježja karizme i duhovnosti.
Božja providnost pronalazi rješenje i sele u Cremone (23 sestre). Djelo poniklo u Breschi, cvate u Cremoneu.
Moli sa sestrama i preporučuje drugima da mole za Udruženje, da se drže hrabro, ponosno, da se ne boje i da iskazuju ljubav jedna drugoj.
Što su značile sestre za sv. Majku vidljivo je iz slijedećeg pisma sestrama u Cremoni:
Živio Isus!
Kako ste mi , drage kćeri? Kako prolazite? Jeste li sve radosne? Dali svom ljubavlju služite one koje vam predstavljaju Isusa Krista? Jeste li sve vjerne u šutnji, u razmatranju i u svim pravilima? Ah! Održavajte ih točno i sa velikom revnošću. Budite uvjerene da će vas Bog obilno nagraditi. Hrabro, dakle, budite velikodušne prema našem preljubaznom Isusu. Sjetite se da nebo nije za lijenčine.
Zbogom, moje drage kćeri, molite za onu koja je sva vaša. Paola Rosa
Iz Milana ponovno odbijen Pravilnik Zajednice.
Piše oštro prosvjedno pismo i šalje ga na više instance. Zahtijeva da se promijeni odnos prema Udruženju, dajući im do znanja da ne odustaje i da će organizirati njegu privatno po kućama.
Upliće se biskup i četiri mjeseca poslije, Pravilnik je odobren 13.2.1843.
Nakon civilnog, državnog dokumenta Paola započima pisati „Redovnička pravila“ svojoj družbi.
Otvara kuću za djevojke obraćenice, preuzima zavod preventivnog odgoja djevojki, tri bolnice…. 1845. načinila kapelu u kući.
U djelima i zajedničkom životu bilo je mnogo duhovnosti, pastorala, odgojnih inicijativa, duhovnih zvanja i spontane mistike à sve je ukazivalo da je vrijeme da ih priznaju.
Pinzoni se zauzima završiti nacrte za Pravila buduće Družbe.
Prvo čitanje: kapitul sestara
Drugo čitanje: biskup – čita i šalje papi u Rim, ali papa Grgur umire
Potpisani dekret iz Rima stiže 13. prosinca 1847. Dokument kojim se pobožnom Udruženju potvrđuje pravo na zajednički život i rad, ali odobrenje Pravila reda još treba čekati.
Rat s Austrijom – odlazile na bojišnicu, u ratu se o njima saznalo više nego u svim godinama mira.
Družba sestara Službenica Milosrđa postala je poznata po ljubavi i žrtvama sestara, po krepostima i sposobnostima utemeljiteljice.
Paola di Rosa odluči poći u Rim i osobno urediti stvari (ponijevši sve preporuke mjesnih biskupa)
Papa Pio IX divio se tolikim djelima milosrđa.
Dok je komisija zasjedala, preispitivala je i dotjerivala konačan izgled Pravila. Donijela je odluku da će u svojoj zajednici uvesti vječno klanjanje pred Presvetim.
Nakon 17 dana u Rimu 22. studenog 1850. Pravila su konačno odobrena.
Tri mjeseca poslije, datumom od 23. prosinca 1850 stigao je dokument BREVE, potpisao ga je papa Pio IX. kojim su potvrđena i odobrena Pravila družbe Službenica Milosrđa.
Državno odobrenje čekano je godinu dana, 14. travnja 1852. i ono je stiglo u zajednicu.
18.lipnja 1852. Paola di Rosa proglašena je vrhovnom poglavaricom, obukla je redovničku haljinu, položila zavjete, uzevši novo ime Marija Krucifiksa.
Družba započima nagli rast. U 4 mjeseca, 1852. otvorene su tri nove kuće.
Biskupije i općine otimale su se za sestre.
Preuzimala je kuće bez osnovnih sredstava za uzdržavanje.
Crema je Ančelama povjerila četiri svoje institucije: Udinama 2, Cividale, Corpenedola, Trst. Djelo je nadišlo granice Lombardije. Ančele su u Furlaniji i Mletačkoj pokrajini.
Krajem 1853. pozvane su na Jadran.
Biskup Jederlinić (dubrovački) upoznaje Krucifiksu u Brešiji i poziva sestre da preuzmu odgoj ženske mladeži u Dubrovniku.
Prve sestre dolaze 13. studenoga 1853.; preuzimaju sirotište i školu građanskih obitelji, ali ubrzo dolaze i djevojčice iz puka.
Dvije godine kasnije splitski biskup Pini poziva sestre da otvore odgojni zavod i školu za djevojčice (postojeća zgrada i osigurana pomoć – uvjeti osigurani).
Posljednja kuća koju je otvorila je škola u blizini Verone u Bussolengu.
Mnogi gradovi tražili su sestre, čiji se apostolat sve više umnažao.
Do zadnjega se živo zanimala za pojedinosti u rasporedu kuća, osoblja i novih molbi.
Mislila i na misije, dogovarala otvaranje jedne kuće u Aziji.
Umire 15. prosinca 1855.
„ Budite savjesne u vršenju pobožnih vježbi i točne u obdržavanju svetih Pravila. Pazite da vam ne uzmanjka ljubavi. Bog Vas blagoslovio.“
1932. à sluga Božji
1940à beatifikacija
1954à kanonizacija
„ Djelima ljubavi treba sve ljude dovesti Bogu.“
Rad u grupama: 40 min.
1. Izabrati voditeljicu i osobu koja će bilježiti zapažanja za plenum.
2. Zajednički pročitati zadani tekst
3. Zapaziti i podcrtati kreposti sv. Majke i sestara, ili zajednice.
Osobni rad i molitva: 40 min.
- List u boji, A 4 , na sredini ispisati sv. Marija Krucifiksa,
- U krugu ispisati imena osoba iz svoje zajednice, uključujući i sebe, ako je zajednica velika odabrati deset osoba.
- Ispod imena svake osobe upisati krepost sličnosti između sv. Marije Krucifikse i dotične osobe. Npr. velikodušnost ispod imena Marte.
- U tišini molitvom zahvaliti Bogu i sv. Mariji Krucifiksi za njihovu blizinu po svakom daru pojedine osobe.
Rad u grupama: 50 min.
- Svaka osoba pročita imena i kreposti svih osoba koji su sudjelovali.
- Dok jedna čita, osobe koje imaju ista imena, dopisuju kreposti ispod imena dotične osobe.
- Kratki plenum o vjernosti Bogu u osobnoj i zajedničkoj sličnosti sv. Mariji Krucifiksi i njenoj prvoj zajednici.
JESMO LI GENA SVETAČKIH?
JESMO I UVIJEK ĆEMO IZ NJIH DISATI, NA NJIH SE PONOSITI I NJIH PRENOSITI.
