Podijele su najveća zapreka ostvarenja našeg poslanja. Slušajmo i slijedimo Krista, molimo za naše jedinstvo. Mi, Isusovi učenici nikada se ne smijemo pomiriti sa stanjem podijeljenosti. Molimo, molitva čini čudesa, molitva i žrtva. Molimo se Bogu Ocu da nas čuva u svojoj ljubavi i u zajedništvu; da trajno rastemo u vjernosti Njemu i Njegovu ljubav dijelimo svakom čovjeku.

Hodimo u svijetlu Isusove riječi i istine, kako bi došli do korijena mira, a to je ljubav. Bez ljubavi nema mira. Istina je sama po sebi mir. To je mir kojega ne daje svijet. Mir je vrednota srca, vrednota ljubavi. Učimo se prepoznavati vrijednosti u drugima, u onima najmanjima, one će nas dovesti do Isusa i njegovog mira.

Nutarnja sigurnost u Misionarima Milosrđa počiva u znanju da svim događajima i okolnostima savršeno upravlja Očeva ruka. Misionari su stalno u slušanju i hodanju unutar svoje duše za glasom svojega pastira, Jaganjca, koji je prisutan u svim okolnostima i mjestima. Njegov glas ih čini sretnima.

Prvo čitanje: Dj 13,14.43-52

13  14Oni pak krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. U dan subotni ušli su u sinagogu i sjeli. 43A pošto se skup raspustio, mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za Pavlom i Barnabom koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj.

Isus je dao Petru prvenstvo iako ga je zatajio. Poistovjetimo se s Petrom. I mi često padamo, ali umijeće je ustati. Isus nas bezuvjetno ljubi, imajmo povjerenja u Njegovu, Božju bezuvjetnu ljubav.

Prvo čitanje: Dj 5,12-16

5 12Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Svi su se jednodušno okupljali u Trijemu Salomonovu.

Čežnja za nebeskim je plod pomazanja i djelovanja Duha. Ovom plodu prethodi odluka biti s Isusom u molitvi. S Njime hodati novom Galilejom i Judejom koje su zemlje gdje nas Bog šalje da silom Duha Svetoga ozdravljamo zaposjednute zlim duhom čiji plodovi su sebičnost, ranjivost, nasilje, glad, golotinja, bolest, neznanje, nemoral, nepostojanje obitelji, svi uzroci nezadovoljstva i nesreće...

Muka Kristova nije nešto što se dogodilo, ona je ključ kojim postajemo novo stvorenje. To je snaga koja prkosi zlu i strahovima. Proniknimo u otajstvo muke i patnje Kristove, proniknimo u otajstvo života. Budimo poslušni Ocu i služimo Njemu i jedni drugima. Gospodine, pouči nas pravoj istini. Križ si učinio stablom života, udijeli nam svoje plodove, nama koji smo po njemu nanovo rođeni....

Nitko od nas, ako je iskren, neće tvrditi da je bez grijeha. Često odvraćamo pozornost od sebe i pokazujemo prstom na druge. Za vlastito opravdanje imamo mnoštvo opravdanja: vlastitu narav, (ne)prilike, javno mnijenje, društvo, iznad svega druge ljude. Sami sebe zavaravamo. Isus nas poučava, svojim milosrđem briše našu krivnju, ako je iskreno priznajemo i kajemo se. On nije naš sudac. Daje nam da ga upoznamo, Njega, njegovo biće, njegove dubine. Bog je ljubav!...

Prvo čitanje: Jš 5,9.10-12

5  9Tada reče Jahve Jošui: “Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.” I prozva se ono mjesto Gilgal sve do naših dana. 10Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu uvečer četrnaestoga dana u mjesecu.

Mojsije pita Boga za njegovo ime. I Bog mu se objavljuje: Ja sam onaj koji jesam - Jahve! To je bio i odgovor na pitanje, ali i utemeljenje zadaće koju mu Bog daje. To ime je snaga naroda. Njihov Bog je – Bog koji jest, koji je nazočan, koji je s njima, oni postaju kadri pobijediti jačeg faraona i njegovu vojnu silu. Jahve je učinio velike stvari. Sve je Božje djelo, jer oni kao narod nikada to ne bi mogli učiniti. U tom je imenu sadržan Božji način djelovanja među ljudima. Bogu se prepisuju „uzvišena“ imena...

Jedno je vjerovati riječima, a sasvim drugo vjerovati svojim opredjeljenjem. Abraham, starac, pozvan od Boga, napušta svoje prebivalište, svoju domovinu i svoj narod i odlazi u nepoznato, u zemlju koju mu Bog pokazuje. Iako je već star, a bez potomstva, Bog obećava njemu i njegovoj ženi da će od njih proisteći velik narod. Najveća Abrahamova odlika je u tome što je vjerovao Bogu. Nije sumnjao u Božju providnost ni onda kada je mislio da treba žrtvovati vlastitog sina...

U prvoj korizmenoj nedjelji razmatranje nas prenosi u pustinju kamo je „Duh vodio Isusa“. Pustinja je u Svetom pismu prikladno mjesto za susret s Bogom. Isusu nije pustinja samo mjesto povučenosti i intimnosti s Bogom nego i mjesto odlučne borbe gdje ga je kušao đavao. Sotona predlaže Spasitelju trijumf i slavu. Ali Isus hoće čovjeka otkupiti od grijeha, od pobune i oholosti. Za to postoji samo jedan put, a to je poniženje, poslušnost, križ. Neće Isus spasiti svijet trijumfom nego trpljenjem...

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU

Isus vrednuje čestitost pojedinog čovjeka i vjernika (Lk 6, 39-45). Kaže: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

Isus ni u jednom trenutku svoga naučavanja ne niječe zlo, bolest, nepravdu, mržnju, patnju, poniženje u ovome svijetu. Ta i sam je sve to iskusio na vlastitoj koži. No upravo zbog toga i njegov program ima istinsku težinu. On je svjestan da se taj svijet i mentalitet ne može mijenjati ako se ne promjeni čovjeka a ta promjena je upravo u tome da čovjek počinje postupati suprotno od ljudske logike.