Najveći čovjek uvijek ostaje dijete. J.W. Goethe
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Nije samo riječ o zvanju nego i biti kršćanin. Biti kršćanin znači imati osobni odnos s Bogom, učiniti sve kako bi moj duh komunicirao s Božjim duhom, a to ne mogu bez Boga, vjere, ljubavi i volje.
Kristovim učenikom postaje samo onaj koji prihvaća Duha Svetoga – koji je preporođen na božanski život. Kršćani smo u tolikoj mjeri koliko smo „uronjeni“ u Duha i božanski život. Duh Sveti nas ispunja i osposobljava za ljubav.
Čovjek se rađa s čežnjom za ljubavlju. Ako smo je našli, u nama se bude nove nade, nove čežnje. No, znamo da u našoj duši postoje dubine, koje ne možemo ispuniti, niti premostiti. Čovjek je, u svojoj dubini duše, sam i osamljen ma koliko bio voljen. Koliko god naša ljubav bila duboka, ona ipak ne može doseći one najzadnje granice koje ima ljudska duša.
Osposobi nas, Gospodine, da hodimo stazom evanđelja mira, kako je to na svom zemaljskom hodočašću činila Marija, živeći u tišini i skrovitosti kućnog ognjišta, da budemo otvoreni navještaju »radosne vijesti« koju je tvoj Sin donio k nama, da se umijemo suočiti sa životnim kušnjama s poniznošću i dubokom vjerom, i s pouzdanjem u tebe na času našeg povratka u kuću Očevu gdje nas Ti očekuješ.
Ako shvatimo Božji dolazak u malenosti i nemoći i otkrijemo u sebi praiskonsku čežnju za Bogom, onda je Božić ne samo blagdan Isusova rođenja, nego trajni program očovječenja. U njemu čovjek može učiti što može ljubav koja se nesebično daruje i koja je spremna na služenje.
U duhu i raspoloženju sv. Josipa pažljivo osluškujemo i prepoznajemo znakove koje nam naš Spasitelj stavlja na put. Molimo sv. Josipa da nas nauči primati znakove na javi i u snu i da nas uči biti poslušnima svakoj Božjoj poruci, stavljati je u djelo.
Ivan pritisnut „tamničkom“ okrutnošću i poznavanjem Herodove samovolje skoro je siguran u okrutnu smrt. Zna da sve što je govorio i činio bilo je izvršavanje njegova proročkog poslanja koje je dobio od Boga. Osobno je krstio Božjeg Sina na Jordanu, vidio nebo otvoreno, Duha koji se spušta kao golubica na Isusa i čuo Očev glas da je taj novo kršteni Isus sin Njegov i da njega treba slušati.
Probudi u nama, Gospodine, želju da se obratimo Tebi. Naša srca i misli uroni u svoju Riječ istine, učvrsti nas na svojim putovima. Nauči nas da se uzajamno prihvaćamo. Ulij nam sigurnost da Ti živiš i koračaš među nama, s nama i u nama.
Suoblićimo se s Kristom; molimo za potrebnu milost. Krist nas poziva da ne odlažemo taj posao za kasnije. "Budimo pripravni." Pripremu je važno započeti odmah za naš konačni susret s Kristom.
Vidiš li kako je križ znak kraljevanja? Hoćeš li za to i druge potvrde? Nije ga križ zadržao na zemlji, nego ga je podigao i ponio u nebo. Odakle se to vidi? Jer će s njim doći o svojemu drugom i slavnom dolasku da shvatiš kako križ zaslužuje poštovanje i zašto ga je nazvao svojom slavom.
Bogobojazni se ravnaju prema Božjim uputama, žive i njeguju prisutnost Svevišnjega. Oblikuju svoje ponašanje prema prirodnom zakonu i objavljenoj riječi u sv. Pismu i Isusu Kristu.
Kršćani znaju da su gosti i pridošlice u ovom svijetu. Tijelo im je hram Duha Svetoga. Žive poput anđela, slobodni od tjelesne požude, od pohlepe za prljavim dobitkom… jer su sinovi Božji, jer su uskrsnuli na život po bezuvjetnoj ljubavi. Poput anđela stavljaju se u službu Bogu. Volja Božja njihov je biti „in“.