Podizanje djece opasan je posao. Uvijek se postiže uz mnoge borbe i brige, a neuspjeh nijedna druga bol ne može nadvladati. Demokrit
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Duh Božji nas nadahnjuje da je svatko pred Bogom odgovoran ne samo za sebe već i za svoga bližnjega. Zato upozoravajmo jedni druge na ustrajnost u vjeri, budimo svijest suodgovornosti jedni za druge.
"Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, On žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga i ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti - On je onaj koji vas uvijek prihvaća".
Isus je Istina, Put i Život. On je taj koji ljubi i koji se predaje meni, svim ljudima. On se nudi svakom čovjeku da mu bude radost, pomoć, snaga u patnjama i izdajstvima, upornost u vjernosti Bogu i uskrsnuću s Njime.
Molitva je vjera na djelu. A bezuvjetna vjera uvijek dolazi prije iskustva.
Probudimo vjeru, pa ćemo dobiti i dovoljno „znakova na putu“. Molitva je najradikalniji oblik vjere, odnosno poniznosti pred Bogom. Takva vjera ima oči koje u svakom događaju života umiju vidjeti mnogo više od onoga što bi čovjek htio odmah i neposredno razumjeti.
Za molitvu u osami treba imati vremena. A je li mi imamo vremena za molitvu? Isus poziva na hrabrost. A za temelj takvoj hrabrosti nudi samoga sebe. Daje nam svoju prisutnost, svoju snagu, svoju pomoć, a posebno, svoju ljubav. Gospodine, ražari svojim Duhom sve nas Zdenčane da u svim životnim iskušenjima prepoznaju i osjete snagu tvoje prisutnosti.
Zajedništvo je najveće čudo. Iz njega niču druga čudesa. Kad govorimo o dijeljenju kruha prvenstveno mislimo na ljubav. Bez ljubavi u srcu nemoguće je biti dobrostiv u ruci.
I čovjek je sada njivu (vlastiti život) gledao sasvim drugim očima: on zna za tajnu. Njiva svima izgleda posve obična. Ali on zna da u njoj leži blago. Kršćanin koji nasljeduje Krista dobiva ne samo novo srce, već i nove oči. On vidi „biser“ u svim stvorenim stvarima. Prepoznaje „skriveno blago“ u nekoj boli, gubitku, nepravdi.
Važna je i prevažna BUDNOST RODITELJA I KUMOVA da stalno surađuju s Duhom Svetim koji će ih upravljati u odgoju svoje djece i kumčadi. Koji će svojim življenjem i prepoznavanjem „maski“ pod kojim se Zli krije i nudi ljepote ovog svijeta, usmjeravati Božje sinove ...
Pripremati sebe uključuje posebno vrijeme provedeno na svojoj njivi samo s Isusom. To je osobna molitva „šetnje“ s Isusom po njivi. Slušanja njegove usporedbe o sijaču Riječi,
Isus u evanđelju poziva uzeti jaram njegov na sebe i učiti se od njega blagosti i poniznosti. Njegova nauka i primjeri su njegov jaram. Sladak je i lak. Podložni smo naravi koja sve koristi da svoj probitak i svoju slavu dobije. Gledajući kao naravni, tjelesni ljudi, Isusov jaram je nemoguće nositi.
Zato, živimo proročkim životom, bez kalkulacija i osobne računice. Pozvani smo poput Krista biti proroci, čije je djelovanje usmjereno prema potrebitima. Imamo veliku odgovornost. Po nama Isus, drugima, otvara mogućnost da prime božansku plaču.
Isus ne garantira život bez trpljenja i mučeništva. On ovozemaljski život podređuje vječnom životu. Daje mu vrijednost "tko prizna mene pred ljudima …" taj se spašava za vječni život.