Najveći čovjek uvijek ostaje dijete. J.W. Goethe
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Radosno trpimo, puni pouzdanja umrimo sebi i svijetu. U Kristu sve ima smisla. Idemo kroz umiranje do života. Mi smo Isusovi sljedbenici, na prvom mjestu nam nije ugoda ovoga života, nego život po kršćanskim vrijednostima koje vode u život vječni.
Da bi se izabralo i slijedilo “Svjetlo” (Istinu) potreban je napor i nastojanje, potrebno je boriti se i odricati, učiti, rasti, putovati. Za prebivanje u “tami” (neistini) dovoljno je ostati u svojem postojećem stanju.
Naš duhovni hod od „vlastite kuće ropstva“ do Obećanog Naručja zahtijeva stalno preispitivanje o čistoći duše od sedam glavnih grijeha. Naš nutarnji hram očistimo od svih „važnih stvari i odnosa“ pa i pobožnosti radi kojih dopuštamo stvarima, životinjama i trgovcima boraviti u našoj duši koja je posvećena krsnom vodom Bogu Vladaru svega stvorenog.
Osobno i zajedničko koračanje u odvajanju i žrtvovanju svojih „sigurnosti“ svojih ovozemaljskih radosti, svega što se ispriječilo između mene i Boga jedine sigurnosti i punine. Vidjeti sebe u liku preobraženog Isusa, sa sjajnim bijelim haljinama. EVO ME Bože da vršim s ljubavlju tvoju volju. Evo me u svim situacijama, okolnostima mojih navika, navezanosti na duhovne i materijalne sigurnosti i radosti, evo me da ih žrtvujem pred Tobom jer si ti MOJ LJUBLJENI OTAC.
Razvijajući svoju savjest od osnovnog održavanja deset Božjih zapovjedi prema aktivnom angažmanu navještaja Božjeg kraljevstva, Misionari Milosrđa su DUGE SAVEZA koje ulijevaju RADOST I NADU mijenjajući turobnost dana u vedrinu življenja. Naša molitva srca i uma ovaj tjedan je: JA SAM DUGA BOŽJEG MILOSRĐA.
Poput Isusa prilazimo ljudima, bez obzira što će tko reći. Donosimo im Radost, Život. Zasluge ostavimo po strani, oživljavajmo ljude nek se obraćaju i nek znaju prepoznati i prihvaćati svaku osobu.
Krist i danas korača svijetom, budimo njegovi svjedoci. Ljubav je znak raspoznavanja svih koji vjeruju U Krista. Ljubimo se međusobno. Budimo svijetlo svima onima koji traže i vodimo ih Kristu.
Iščitavamo iz evanđelja da je Isusov dan prije svega obilježen molitvom, zatim poučavanjem drugih, a onda konkretnim djelima ljubavi prema bližnjima. Isus nam daje formulu što činiti da bi uskladili svoj život s Njegovim. Zato, molimo, poučavajmo i pomažimo svojim bližnjima; samo tako ćemo uskladiti svoj život s Božjim.
Vjerujmo u snagu koju nosimo u sebi. Nije to naša snaga, nego Božja. Isus nam govori da vjerujući možemo sve: pobijediti zlo u sebi i oko sebe; da možemo biti nositelji Radosne vijesti; nositelji mira; možemo sve ako se uzdamo u Gospodina i ako ga ljubimo.
Susret s Isusom, dan proveden s njime, daje nam potpuno novi doživljaj samih sebe, novo shvaćanje vlastitog postojanja, dobivamo novi identitet, novi životni polet koji ima pečat susreta s Bogom. Iskustvo susreta s Isusom „šalje“ nas da svjedočimo drugima, riječima i djelima. Svakog od nas Bog zove na novi život, na život po vjeri i od vjere.
Bog nam u svom Sinu pokazuje veliku ljubav i čini nas dionicima svoje božanske naravi. Da bi sve to bilo moguće šalje nam svoga Duha. Prisutnost Duha Svetoga u nama Božji je dar i po njemu smo Božji.
Sveta Obitelj uzor je i odgoja. Isus je morao slušati Mariju i Josipa. U obitelji je naučio vrline koje trebaju vladati u svakoj kršćanskoj obitelji kao i u cijeloj Crkvi, pa i u Zdencu: milosrđe, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, međusobno praštanje te iznad svega - ljubav! A iznad svega Isusa su vodili Ocu. Kroz susrete s Bogom u Hramu, On je došao do svog identiteta, do svog poziva, do svoje svijesti o Bogu i kako Bog treba voditi njegov život. Sve ovo vrijedi za svakoga od nas. Prepustiti se Bogu, ići svojim putom, vođen od Boga.