Ja vas ovdje molim u ime malenih: spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu. Sveta Majka Terezija u Oslu na dodjeli Nobelove nagrade 10. prosinca 1979.
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Bol i smrt daju nam iskusiti našu ljudsku krhkost, ali istodobno uočavamo da svi imamo snažnu želju za životom i oslobođenjem od zla. U tome smislu poziv na poslanje, poziv da iziđemo iz sebe samih iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu pokazuje se kao prilika za solidarnost, služenje, posredovanje.
Bog nas često ne štedi na ovo zemaljskom putu, On to čini iz ljubavi, kako bi nas doveo do one konačne gozbe u nebu. Nebeska gozba bit će nebesko zajedništvo Boga i čovjeka za Božjim stolom, blaženo gledanje Boga licem u lice, oči u oči.
Tko vjeruje i ljubi i dopušta da Bog djeluje, ne treba očajavati. Bog daruje dobri plod iz srca koje mu se povjerava. Nikakva žrtva ni molitva nisu izgubljeni, ako sve naše molbe, brige i nevolje povjerimo Gospodinu. Plod našega srca poznaje samo Bog. On može okrenuti na dobro, gdje smo sami nešto "pokvarili".
Budimo sinovi i kćeri koji stalno stoje i hode Očevim putovima da riječju „evo mene da me pošalješ“ i djelom „vršiti Bože volju tvoju“ izgrađujemo Isusov Zdenac iznutra po uputama sv. Pavla Apostola. Gledajući i slušajući naše uzajamno poštivanje i pomaganje drugi će poželjeti biti ugrađeni u Isusov Zdenac na slavu Božju i spasenje duša.
Biti u službi dobrog i bogatog VINOGRADARA znači najveću sreću, radost, čast, sigurnost i sve što može ljudsko srce poželjeti. Ovi koji su čekali „prazni“ na trgu znaju što znači prazan dan – život i biti beznađe; bez nade.
Ako mislimo da bi prema svome bližnjemu koji nam je nešto skrivio, smjeli biti tvrda srca, činimo tešku nepravdu. Zaboravljamo što je Bog nama velika učinio. Ako od naših bližnjih doživimo nezahvalnost, upitajmo se jesmo li mi uvijek Bogu zahvalni. Budući je Bog preko svake mjere prema nama dobar, smijemo i mi jedni drugima iskazati dobrotu i ljubav.
Gospodine, neka Zdenac, vođen tvojim Duhom bude mjesto istinskog zajedništva tvojih vjernika te putokaz spasenja svima koji te traže. Razbistri nam pogled vjere i daj nam ustrajnu i strpljivu ljubav kojom ćemo znati svakom čovjeku oko sebe pokazati da nam je brat i sestra u vjeri.
U svojoj duhovnoj oporuci neposredno prije svoje smrti napisala je Majka Tereza: "Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, On žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga i ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti - On je onaj koji vas uvijek prihvaća". I pomaže nositi križ života.
Isus je Istina, Put i Život. On je taj koji ljubi i koji se predaje meni, svim ljudima. On se nudi svakom čovjeku da mu bude radost, pomoć, snaga u patnjama i izdajstvima, upornost u vjernosti Bogu i uskrsnuću s Njime.
Prihvatimo neuhvatljivost Božje ljubavi, napetost koja tu postoji. Ali i sami nastojmo, uz rizik da se ljudski osjećamo potpuno odbačenima, imati povjerenja da će Božje zanimanje pronaći putove koji su sasvim drugačiji nego što ih mi planiramo, nama malo razumljivi, ali za nas najbolji. E to znači imati „veliku vjeru“.
Povlačimo se u OSAMU. Nakon napornog dana ostanimo sami. Način Isusova odmora je MOLITVA, učimo se i mi tako odmarati. Neka molitva bude samo naša i Božja. U molitvi nismo sami. S Ocem smo, nismo osamljeni. U osami molitve ulazi se u odnos. U najvažniji odnos!
U svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujmo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.