Najveći čovjek uvijek ostaje dijete. J.W. Goethe
Sv. Ivan od Križa nas potiče da u svojoj svakodnevici biramo: „ne što je lakše, nego što je teže; ne što ugađa okusu, nego što mu ne ugađa; ne što ima više ugodnosti, nego što je ima manje; ne odmor, nego trud; ne utjehu, nego bez utješnost; ne što je više, nego što je manje; ne dragocjenije i skuplje, nego što je manje cijenjeno i priprostije; ne nešto, nego ništa“.
Svatko od nas pozivan je od Boga da sebe ugradi u Njegov Zdenac. Rođen je po krštenju od Boga. Poslan da privlači druge Bogu svojim ponašanjem i riječju. Uzmimo za unutarnju molitvu ponavljanja Isusove riječi davanja mira. Diši: „Mir tebi“. Snagom Duha dođimo osobno u Zdenac sa Mir vama. Da sve moje i tvoje riječi, slušanje, razgovor i ponašanje bude u znaku Isusova „Mir vama“.
Učenici se vraćaju kući. Magdalena nastavlja plakati pored groba. Tako ide jedanaesti redak. Isus joj se ukazuje. Zove je po imenu. Tek tada ga prepoznaje. Bog želi da ga se traži i čeka na osamljenom mjestu. Tko to traži plače. Bog gane do ljudskih suza. Misionarska ljubav ima suzne oči. Služite Isusu u tamnoj noći i na svjetlu dana. Trči, plači, naviještaj, pozivaj, hrabri, čuvaj, opažaj, slušaj i odazivaj se na Isusov poziv.
Ovo je put Misionara Milosrđa. Živjeti u misijama na drugom kontinentu, u sasvim drugim, suprotnim okolnostima i nekršćanskim vrijednostima, zahtijeva potpuno se lišiti svega što nas čini moćnim, sigurnim, udobnim i ugodnim.
Dolazi na poziv ali kada On hoće, kada sazriju okolnosti da se proslavi Njegovo milosrđe. Okolnosti su dozrele onog trenutka kada od ljudskih zasluga i pokušaja ne ostane ništa za što bi se uhvatio svojom nadom. Milosrđe gradi na povjerenju i ljudskoj nemoći.
Najviše što možemo primiti "očima srca" je ljubav Božja koja nas stalno prati i uz nas je. Puno puta sve može biti nejasno, ako ne znamo i nismo načistu da je Bog kod nas i da nas ne napušta. Srcem "vidjeti" i čvrsto vjerovati, nije lako. Ipak ako nam Bog daruje svoju milost, tada se izdižemo iznad toga trenutka i postajemo ljudi koji "vide" najvažnije stvari života.
Isus nas ohrabruje i poziva da vjerujemo. Objašnjava nam da se Bogu treba klanjati „u duhu i istini“, tako naše srce postaje preobraženo, „novo“. Mi postajemo promijenjeni i po Duhu Svetom ispunjeni ljubavlju. Klanjajmo mu se u našemu srcu, gdje je On na tajanstven način prisutan.
Preobraženje je putokaz koji vodi u nova viđenja. Pogled kojim se vidi nova stvarnost ne dolazi sam od sebe, zahtijeva zajednički put, hodanje s Isusom, povjeriti se Njemu, pa i na mučnom uspinjanju na goru. Zračimo dobrotu i ljubav Božju u ovome svijetu, hodimo zajedno, hodimo s Isusom.
Zdenčani, molimo, da ne padnemo pod iskušenjima ovozemaljskih ugodnosti i shvatimo kako čovjek ne živi samo o kruhu nego i o svakoj Božjoj Riječi. Neka ovaj četrdesetodnevni hod kroz korizmu bude naš rast u vjernosti Duhu.
Naše tijelo je hram Duha Svetoga i zato poštujmo tu Božju prisutnost. Doživljavamo i doživljavat ćemo iskustvo svoje slabosti, ali računajmo na Božje milosrđe, priznajmo svoje grijehe. Njegova ljubav veća je od našega grijeha, zato ne gubimo odvažnost.
Gospodine, rasvijetli svojim Duhom naš put, da vjerni evanđelju, možemo svim ljudima donijeti radost i spasenje po Božjim zapovijedima. Učini naša srca pravedna i iskrena da se možeš trajno nastaniti u nama. Budi nam okrepa i ne dopusti da itko posustane na putu vjere i vjernosti tebi.
Ključ uspjeha je djelotvorna ljubav jednih prema drugima, prema bližnjima. Kad bismo u svoj život uveli smjernice o kojima govori Izaija (Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi) svijet u kojem živimo bio bi mjesto ljubavi i radosti.
Riječi Blaženstava su putokaz, kao mali prozorčić u onu stvarnost koju ćemo, nadamo se, uživati kroz svu vječnost.