Mlada gorljiva duša pobožna i predana samo Bogu bila je napastovana da psuje. Iz njezina dijaloga s Bogom koje je opisala u svom duhovnom spisu; Jadikovanja ožalošćene sionske kćeri, svoje rečenice završava s tri točkice. Kao da se boji napisati psovke. Opisuje snažnim riječima dubinu i širinu svoje patnje: Bože moj zašto si mi zarobio srce a onda me tako ostavio. „zarobio“ izraz je njenog prijašnjeg emocionalnog sjedinjenja s Bogom.
Napast je tjera na pomisao da Bog nije vjeran. Razumski znade da se to ne slaže s istinama vjere, odmah nakon te pomisli pita oproštenje; Bože moj oprosti mi. Jačina boli njene duše nagoni je na takve misli. Njezina duša nastavlja svoj izljev prigovaranja: zašto si me stvorio ako te moram izgubiti?
Stalno se izmjenjuju izrazi očaja, prigovora i vapaji za oprost, spas i nježni izrazi pripadanja i ljubavi. Zašto si mi svojom milinom zarobio srce a onda me tako ostavio?
Paula na trenutke želi biti neko nerazumno stvorenje koje samim svojim postojanjem slavi Boga. „Da si me barem stvorio kao kamen, kao ovcu, kao nijemo stablo. Ne bi se osjećala odbačenom i omraženom od Boga. Bila bi lišena ove duševne patnje.
Žali što nije umrla u djetinjstvu, što nije na mjestu osoba koje nemaju svijest i razum. Oni se spašavaju po sakramentu krštenja dok za nju nema spasenja.
U svojem nabrajanju s kime i čime se želi zamijeniti ubaci rečenice kojima izražava svoje slatke uspomene i svoje želje za Bogom. „Daj da ti nanovo ponavljam: zašto sam se u Tebe zaljubila? Zašto si mi ugrabio srce, a sad me tako ostavljaš? Tim sjećanjima hrani svoje pouzdanje i svoju izabranost.
Ponovno je napastovana da Boga optuži da je proigrao. Brzo se istrgne iz tih misli i prepoznaje sebe kao nevjernu i krivu za ovu ostavljenost i pustinju. Njena patnja posljedica je njene nevjernosti.
Analizira od kuda joj dolaze tako strašne optužbe na Boga. Zaključuje da jačina patnje u duši nagoni je da se tako izražava. „Bože moj ja sam izvan sebe“. Kad bi netko od ljudi čuo njen govor i gorčinu koju osjeća sablaznio bi se. Ali Bog koji pozna njeno srce i znade koliko ga ona ljubi, neće je osuditi.
Često ponavlja iste crne misli, njima je opsjednuta. Na njih daje uvijek neki novi odgovor. Vodi se duhovni boj na goletima njenih dubina. Misao ostavljenosti i odbačenosti glavni je izvor njene krize. Njezin glavni progonitelj.
Graniči sa bolesnim psihičkim stanjima. Koliko god da je zarobljena mračnim mislima stalno se između njih provlače zrake svijetlih sjećanja, čežnje i povjerenja u Božju blizinu i ljubav nje prema Bogu.
„Usred najveće oluje uvijek ću priznavati da si ti moj Bog. Pravedni, blagi i neizmjerno ljubazni Bog. Koliko god oštro, strogo postupao sa mnom, izgleda da te moje srce želi sve više ljubiti. Svom snagom svoga duha glasno ću vikati svima: Ljubite Boga, najveće Dobro, ljubite ga svom snagom. I za mene ga opet ljubite.
Unatoč teškim kušnjama, osjećaju i opsesivnom uvjerenju izgubljenosti i ostavljenosti sa strane Boga Paola poziva svih da ljube Boga jer je on najveće Dobro. Ovo je proglas pročišćene duše koja ne traži svoju nasladu. Sposobna je prepoznati Boga kao jedino i najveće Dobro u tamnim noćima duha, kad je lišena svakog zadovoljstva i duhovne gozbe.
Za malo muke mlada Paula zadobila je dobra velika, jer Bog je stavio na kušnju i našao da ga je dostojna.
Iskušao je kao zlato u taljici, primio je kao žrtvu paljenicu. Zato će se u vrijeme posjeta njegova zasjati, te će vrcat kao iskre u strnjici.
Paula nas uči:
- za vrijeme duhovne kušnje provoditi dovoljno vremena u razgovoru s Bogom.
- Uči nas izraziti glasno i jasno sve što se osjeća i proživljava.
- Ponavljati iste opsesivne misli ali ne ostajati na njima već tražiti odgovor uvijek nov.
- Proživjeti dovoljno dug proces i uroniti dovoljno duboko u trpljenje.
- Ne bježati i ne prekrivati patnju kako bi se skratilo njeno trajanje.
- Vraćati se u oazu sjedinjenja s Bogom.
- Izražavati ljubav, privrženost i pouzdanje u Boga unatoč navalama zloga.
Priredila: s. Ljilja Lončar
