Razmatranje: Isus naša nada i novi život

Svake nedjelje slavimo pripadnost Bogu života. Potvrđujemo da nas naš Bog ne vidi samo s našim radostima i nevoljama, nego slavimo Isusovu moćnu riječ nad smrću. Isusova zapovijed, koja je dozvala mladića iz moći smrti, zasjala je i nama. Ovaj događaj nam govori kako Božja sućut želi djelovati s nama danas. Bog želi i odgovorit će na zahtjev svojih ljudi za životom i radošću. To je započelo sa uskrsnućem. U njemu nam je zasjalo, da smrt, koja u svojim oblicima nanosi tako puno boli, nema posljednju moć.

Božja sućut je jača. To je nada u kojoj smijemo živjeti i koju mi slavimo u našoj zahvali. U Euharistiji.

Isusova samilost ne želi ostati sama. On nam je želi dijeliti. Ona treba biti živa u našim srcima.

Gdje je živa prava sućut, istinsko sudjelovanje, tu se uprisutnjuje Isusova samilost u našem svijetu.

On kao uzor, uči nas pravoj sućuti, a njegov duh, Sveti Duh, stavljen nam je u srce, da možemo i sami živjeti i darivati.

Snaga vjere upravo se u susretu sa smrću najsnažnije očituje.

Temeljna poruka Svetog Pisma glasi: Bog je gospodar života! Sve će proći, ali njegove riječi – a to su riječi života – neće uminuti. One će se u potpunosti ispuniti. I to nije nikakva ljudska mudrost, nego evanđelje – to je radosna, najradosnija vijest koju ljudsko uho može čuti. Nju nam je objavio sam Isus Krist, Božji Sin, piše sv. Pavao.

Bog je jači od smrti, i tjelesne i duhovne.

Evanđelje je poziv svima nama na život vjere. Bez obzira što živimo u propadljivu tijelu, što u sebi osjećamo moć grijeha i smrti, po vjeri možemo živo kušati slast i radost pobjede života, pa i onda kada nas sama smrt dotakne na najtragičniji način.

„Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom“. Izrazi „vidjeti i sažaliti se“ isključivo su Božji. U ono vrijeme za ljude se koristio izraz „biti milosrdan“, a za Boga se koristi „sažaliti se“ što znači „komunicirati, priopćiti“ životnu energiju, vratiti život tamo gdje ga više nema. „I reče joj: “Ne plači!” Isus nam donosi duboku istinu i šalje nam poruku.

A koja je to poruka? Da se u Isusu može susresti i ponovno naći nada u život, kao što se dogodilo s udovicom i njezinim sinom.

Komuniciranje života po udovičinu sinu upućuje na nadu i život koje Isus donosi cijelom narodu. Isus nas hrabri riječima: "Ustani!"

On treba ljude, koji imaju hrabrosti prelomiti strahove, vanjske zakone ali i one unutarnje, duševne. Treba ljude koji imaju hrabrosti prići i dotaknuti osobu (bila bolesna ili zdrava, siromašna ili bogata), unatoč svim njenim unutarnjim i vanjskim ograničenjima. Treba ljude koji ih ponovno trebaju dignuti.

Pozvani smo da nadvladamo naša vlastita ograničenja i da, nanovo budemo pokrenuti i pokrećemo i ostale i pomažemo im onda kad više ne mogu sami da ustanu na nov život...

N.M.

Za duhovnu izgradnju Zdenčana

Između prvog čitanja i evanđelja nalazimo skoro u svemu sličnost. Dvije udovice, dva sina jedinca koji su mrtvi, dva Božja čovjeka. U evanđelju imamo sprovod. U prvom čitanju majka skoro prisiljava proroka Iliju da se očituje kao Božji prijatelj, koji ima njegovu moć nad bolesti i smrti, nakon čega njezino dotadašnje promatranje i praćenje Ilije potvrđuje izjavom svjedočeći vjerovanjem. Iskustveno vjerovanje koje susrećemo kod većine ljudi. Redovito se iskazuje s puno ganuća i osjećajem zahvalnosti Bogu koji čuje vapaj jadnika. Kada Božja pomoć dođe preko njegovih misionara milosrđa odgovor primatelja pomoći podudara se s riječima žene: sada znam da si ti Božji čovjek/žena i da su tvoje riječi istinite, pouzdane. Puno puta to je neverbalna izjava u obliku gesta, a često je sadržana u upitu: kad se opet vidimo?

Evanđelje nam opisuje kako je u isto vrijeme Isus ulazio u Nain i izlazila sprovodna povorka. Za razliku od udovice iz prvog čitanja ova se majka ne obraća Isusu, ne moli ga za sina. Isus se sam sažalio. Potresen njenom žalošću jer gubi ono za što je živjela i što je jedino imala, zaustavlja povorku i dotiče se nosila. To oživljava mrtvog mladića i Isus ga predaje njegovoj majci. Trnci hvataju mnoštvo i slave Boga. Gdje je Isus tamo je novi život, nova radost, strahopoštovanje, slavljenje, zajedništvo.

Pavao nam u drugoj poslanici priča o vlastitom mrtvilu. Od svoje mladosti revnovao je za Gospodina, nadmašujući mnoge vršnjake. Svojom snagom provodio je sve što je zapisano u židovskom Zakonu. Isus i Crkva ispadali su iz okvira zakona. U svojoj gorljivosti bio je sukrivac Stjepanova kamenovanja i krivac mučenja i smrti mnogim kršćanima. Sve dok se nije svidjelo Kristu Isusu da mu se objavi i da ga privuče sebi. Krist ga je oživio za sebe. I Savao se nije savjetovao s tijelom i krvi, svojom ljudskom naravi. Iz istih stopa otišao je u Arabijsku pustinju gdje se u samoći dao klesati od Gospodina njegovom naukom u Evanđelju. Svom dušom prihvatio je biti apostol njegove riječi nežidovima, svim narodima.

Isus uskrsli izvadio je njegovo kameno srce, i dao mu srce od mesa. Novi duh udahnuo je u njega. Zatim ga je preodgajao od Zakona naredbi i zabrana na dvije zapovjedi ljubavi razrađene u Himnu ljubavi u 1 Kor 13.

Sve je moguće onomu tko se da dotaknuti od Uskrslog. Isus se nalazi na svakom mjestu, u svim okolnostima. On prvi pristupa meni i tebi s namjerom da nas oživi. Nama je samo da zastanemo u smislu prisebnosti duhom koji je kanal Božjeg doticaja.

Oživljeni njegovim stalnim dodirom koji se očituje kao sila Duha Svetoga rastemo prema punini u školi evanđeoskih vrijednosti. U toj školi nema predmeta niti profesora za savjetovanje kako ugoditi ljudskim potrebama. Misionari milosrđa prepoznaju sebe u Pavlovom iskustvu i njegovoj odlučnosti kao i povlačenju u osamu gdje je jedini učitelj Krist Gospodin.

Svaki dan povucimo se u osamu iznutra i izvana. Radosno zapažajmo Isusa očima vjere na svim mjestima i u svim okolnostima.

S Ljilja Lončar