Svakodnevno upućujemo Bogu svoje molitve s najdubljim željama i čežnjama srca. Vjerujemo da će ostvarenjem istih ući mir u naše duše i naš život biti ispunjeniji i ljepši. Ponekad nam se čini da Bog šuti, ponekad nam brzo ostvari naše planove, a često nam da nešto što nismo poželjeli ali s vremenom shvatimo kako je to bolje od svih naših snova. Jer On zna što je najbolje za svakog od nas.

Sanjajući o misijama u srcu mi je oduvijek odzvanjala Afrika. Kad su se moje želje počele ostvarivati volontirajući u Zdencu i pripremajući se za odlazak u Afriku, nisam ni slutila da ću sada biti u Ekvadoru. Časna sestra Ljilja pričala nam je o svom životu u misiji u ovoj dalekoj zemlji. Isus je utkao u njeno srce želju za osnivanjem Misionara Milosrđa, laika koji će svojom duhovnom i materijalnom potporom dovoditi ljude k Isusu i pomoći onim najpotrebitijima.

Danas, nakon 10 godina postojanja, Udruga Zdenac, samo u Ekvadoru pomaže pri školovanju 380 djece u 7 škola razasutih u tri regije. Uz pomoć naših misionara i volontera, odabiru se djeca iz najsiromašnijih i najpotrebitijih obitelji. Zahvaljujući materijalnoj pomoći dobročinitelja - kumova iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja ,djeci se nabavlja potreban školski pribor, uniforme, omogućuje im se obrok u školi. No osim materijalne pomoći, koja je itekako značajna, obiteljima se pruža duhovna i moralna potpora, toliko potrebna u ovom surovom svijetu.

Palo Quemado, malo mjesto u kojem je sve počelo. Sestra Melania Perez, Službenica Milosrđa, brine se za 120 kumčadi Zdenca. Nije lako odabrati kome pomoći, jer mnogo je onih kojima je pomoć potrebna ali sestrama su poznate situacije najpotrebitijih obitelji. U moja dva mjeseca provedena u Palo Quemadu upoznala sam većinu naše kumčadi prilikom održavanja satova engleskog jezika u školi ili pri kućnim posjetama obiteljima. Razne životne situacije, najčešće siromašne obitelji s brojnim potomstvom koje nemaju sredstava za osnovne potrebe, a još manje za školovanje djece. Zahvalnost na licima majki, očeva ili baka koje se najčešće brinu za unučad napuštenu od roditelja, daje smisao i poticaj ovoj misiji Zdenca i mom osobnom boravku i djelovanju ovdje.

Quito, glavni grad Ekvadora, kao u svim svjetskim metropolama, s velikim razlikama bogatih i siromašnih. Pruža mnoge prilike ali i opasnosti. Časna sestra Klementina Banožić, jedna od prvih Službenica Milosrđa koje su stigle u Ekvador, zajedno sa sestrom Serafinom Ferari, i dvjema volonterkama Dianom i Monicom, brine se i za 45 kumčadi Zdenca. Teške su životne situacije, obiteljska nasilja, alkoholizam, droga…a žrtve su najčešće nevina djeca. Slušati svjedočenja o svim tim situacijama dotakne svaku osobu, ali upoznati brojne obitelji, djecu koja sve to proživljavaju, ostavlja dubok trag na srcu i duši. Možemo se pitati zašto i ljutiti se na Boga i na one koji čine zlo, smatrajući kako svugdje u svijetu ima patnje i nepravde i kako ne možemo ništa promijeniti.

Ili možemo prihvatiti činjenicu da smo stvoreni za druge, da svatko od nas posjeduje nešto što može dati. Nekad je dovoljno samo saslušati, osmjehnuti se, zagrliti osobu. Velika djela skrivaju se u malim činima ljubavi. Padre Jorge i Veronica brinu o 200 kumčadi Zdenca. Pohode tri male osnovne škole nedaleko od grada Latacunge, u području koje naseljavaju pretežno Indijanci. Redoviti susreti s obiteljima i kumčadi jedan su od primarnih misija Zdenca u Ekvadoru. Mnogi roditelji imaju želju ali nemaju mogućnosti za školovanje djece. Brojni su i oni roditelji koji nisu svjesni važnosti obrazovanja. Razgovori, molitva i potpora misionara i volontera posvješćuju roditeljima one bitne vrijednosti u životu. Za djecu s poteškoćama u učenju organizirana je i dodatna nastava u specijaliziranom centru sa stručnim osobama, kako bi lakše svladali svoje školske obaveze.

Ove godine započet ćemo ovdje i „Odgoj u solidarnosti“, projekt koji uspješno provodimo u nekoliko osnovnih škola u Hrvatskoj. S grupicom djece iz sela u kojem sam smještena, održavat ćemo radionice koje su pokazale pozitivne pomake u ponašanju djece prema kolegama u razredu, profesorima, obitelji i ostalima. Vjerujemo da će se projekt uspješno realizirati i u Ekvadoru.

Kao i svake školske godine pri početku i ove organiziran je susret s roditeljima i djecom kumčadi. Molitvom i zahvalom Bogu za život, djecu, obitelj započeo je prigodni program kojim su istaknuti važnost vjere i obrazovanja u životu pojedinca, obitelji i zajednice.

Podjelom školskog pribora za 200 učenika ponaosob, osjećaji u mom srcu mijenjali su se od radosnih ka tužnim i obratno. Iskrena zahvalnost na usnama djece i roditelja, suze u očima…u mislima su mi svi dobročinitelji koji su dio svojih dobara darovali za nepoznato dijete u Ekvadoru. Jedni od svog viška, drugi zakidajući svoje potrebe. Nije grijeh biti materijalno bogat, ali Bog nam je dao taj dar da ga podijelimo s drugima. Ima i onih koji su mišljenja da je najlakše dati novac i time si umiriti savjest. Da, istina, ima i takvih. Ali tko smo mi da sudimo? Tko može reći; ovaj je dao iz tog i tog razloga? Gledajmo sebe i svoju dušu, a Bog vidi srca i nakane svih. Možda nemamo novaca, ali imamo vrijeme, ljubav i razne talente koje možemo pokloniti, a koji su istinsko bogatstvo.

„No se trata tanto de dar a los pobres, como de hacernos pobres con ellos. Aprender de ellos y comprometerse con ellos es el unico y el mejor camino para solucionar los problemas de la humanidad.“ („Nije važno toliko dati siromašnima, koliko učiniti se siromašnima s njima. Učiti od njih i postati dio njihovog života je jedini i najbolji način za rješavanje problema čovječanstva.“)

Adriana