Dragi moji, evo četvrti je dan kako smo došli u Tanzaniju, a meni se čini kako smo već dugo tu! Htjela bih vam opisati što smo sve doživjele s.Ljilja i ja proteklih dana, ali stvarno je previše tih detalja stoga oprostite već sada ako koji izostavim.

Da počnem od putovanja: bilo je naporno jer smo dva puta presjedali u Istanbulu i Dar es Salaamu sa svim tim koferima stvari koje smo ponijeli za djecu. Čak su nam na aerodromu Dar es Salaama naplatili dodatno za težinu prtljage, iako se radilo o humanitarnoj pošiljci.

Usprkos poteškoćama, uživala sam letjeti! Tako je dobar osjećaj biti između zemlje i neba! Vidiš sve: oblaci koji su poput planina ili kao polja pamuka, njive i pašnjaci Hrvatske poput mozaika, more koje je doticalo Istanbul kao naborana koža kakvog starca, a Tanzanijska brda tako zanimljivih oblika da ih stvarno nemam s čime usporediti.

Ma, avion je idealno mjesto za pjesničku inspiraciju, da ne govorim o zalascima i izlascima sunca i igri boja koja se pritom odigrava među oblacima, ili zvijezdama koje su tako guste a gradovi u noći poput zlatnih paučina (nisam nikad vidjela zlatnu paučinu, ali to stvarno tako izgleda :).

Sletivši u Mbeyu dočekao nas je vjetar i don Ante sa svojim terencem. Trebalo nam je sat i po „drndave“ vožnje do misije Ujewa gdje don Ante djeluje. Prolazeći kroz mjesta mogla sam vidjeti kakva je afrička svakodnevica: puna prašine, sunca, ali i živih boja na kangama afričkih žena koje nose kante pune vode na svojim glavama, bosonoga djeca trčkaraju po zemlji diveći se svakoj novini koja prođe kroz njihov kraj, kuće od slame, blata i cigle potpuno stopljene s okolinom.

Prvi dani prošli su u raspremanju naših stvari i uređenju prostorija, obišli smo župe Ujewu i Rujewu, upoznavali se s lokalnim stanovništvom, suradnicima don Ante i sastali se s članovima Zdenca u Ujewi. Ljudi su ovdje srdačni i topli, a djeca, kao što sam i očekivala, radosna i razigrana, luda za nogometom. Don Sebastijan, pravi Tanzanijac, strpljivo nas kroz sve ovo vrijeme pokušava naučiti swahili.

A večeras ćemo prisustvovati nečemu što će se u ovoj misiji dogoditi po prvi puta! O tome ću vam pisati sljedeće prilike kad ulovim internet!

…a do tada „kwa heri“!

Gorana Pocrnja