Na kolodvoru… ispraćaj pri odlasku u misije. Ja se osjećam kao da idem prošetati, nema napetosti ni straha. Znam da me ruka Božja vodi. Sestra je zaplakala, ganulo me, ali ja sam već pogledala prema Africi i srca otvorena misijama. Ne mogu razmišljati o pojedinostima odlaska. Put do Zagreba, kao i do Tanzanije, bio je vođen rukom Božjom. U miru, bez napetosti. Znam da idem gdje sam pozvana i osjećam Njegovu ruku koja me vodi.
Dolazak u Chipole, sirotište - prvi tren gdje me Ruka na tren pustila: «Ovdje sam te doveo! Budi moja produžena ruka!».
Sobica s bebama. Svi sjede na podu sa šalicama iz kojih piju mlijeko s kikirikijem. Prolijevaju, još su premaleni da drže šalicu, ali nema im je tko držati. Poželjela sam biti na Božjem dlanu, a ne Njegova produžena ruka. Bojala sam se plača djeteta koje se zove Vabubakardi. Plakao je sve dok ga nisam zagrlila, a osmijeh sam mu vidjela prvi put kad sam ga okupala, obukla i poljubila u čelo. Od tog trena nije me puštao, ni u dvorištu, ni u sobici, ni u snovima. Beba koja još ne hoda, čim osjeti moju prisutnost plače, plače i plače sve dok ga ne uzmem. A to sam najmanje željela - dopustiti mu da me ne pušta ni u snu ni u snovima.
U sirotištu sam jasno vidjela da nije siromaštvo u nedostatku stvari, siromaštvo je ne imati LJUBAV! Djeca su me oduševila i osjećam veliko poštovanje prema njima. Brinu jedni o drugima, sve dijele. Nitko neće uzeti bombon za sebe i kriomice ga pojesti. Ako im dijeliš bombone, odmah zovu jedni druge, da netko ne bi ostao bez svoga. Ako je neko dijete mokro, ono samo malo starije od njega će ga uzeti, okupati i presvući.
Štite jedni druge, vole se i uče se životu. Svaki dan sve više sam se družila s Vabubakardijem. Kad god bi zaplakao, uzela bi ga u naručje. Posjetili smo kumčad u Chipoleu, sirotište u Matagoru, razgovarali s kumčadi i krenuli za Rujewu. Na putu me pratio plač malog Vabubakardija i njegov osmijeh nakon poljupca u čelo, koji me potiče da budem Njegova produžena ruka.
Stigle smo u Rujewu kod našeg misionara don Ante Batarela i smjestile se u kuću Zdenca, koju treba prilagoditi za stanovanje. Kuću smo obojili i opremili dnevni boravak.
Prije početka škole, prvih dana mjeseca siječnja, obilazili smo sela i pronalazili najsiromašniju djecu (okupili smo ih četrdesetero), kako bi im omogućili školovanje. Mnogi od njih ne bi išli u školu, a neki već godinama ne idu jer nemaju za upisninu i uniforme (imaju završena dva ili tri razreda). Upoznali smo i mnogobrojne obitelji koje jedva preživljavaju i pomogli im s prehrambenim namirnicama.
Početkom školske godine obišli smo četiri škole (Mkombwe, Ubaruku, Mpkani i Ujewa) i odabrali 200 najsiromašnije djece, bez oba ili jednog roditelja, koje će Zdenac školovati putem projekta Zdenac znanja. Posjetili smo i vrtić Ujewa i odabrali 40 najpotrebitije djece kojoj treba pomoć. Djeci iz škola i vrtića smo platili upisninu i uniforme.
Svoj rad u vrtiću s djecom započela sam 21.01.2011g. i nastavljam... Nada Bučić
