„Pošaljite nas gdje nitko ne želi ići!”
... i puno bismo i dugo putovale i hodale svaki dan dok ne bismo došle do cilja, a klima je topla i vlažna. I ja bih išla naprijed a za mnom misionarka Ana i djevica Marija i Isus i mnogi sveci koje je zazivala u svojim molitvama.
Koliko nas trenutačno ima na putu? – pitala bih je s vremena na vrijeme.
Taj se hod događao u Venezueli, na otoku Margariti, tom otoku snova za svakog Venezuelanca, koji želi živjeti u što sigurnijem od svih nesigurnih mjesta u ovoj suncem obasjanoj zemlji.
A da bi put bio sigurniji, naše je duhovno misijsko vozilo kao i uvijek išlo na tri tračnice. Prva tračnica je ta koja nas čvrsto drži povezane s Duhom Svetim kojeg smo molili da nas upućuje i vodi u djelovanju i radu. Druga tračnica vodi do srca ljudi u kojima se izgrađuje Kraljevstvo Božje. I treća tračnica – ljubav: ljubiti Božjim srcem koje spašava od ovozemaljske bijede i vječnog pakla.
Dan smo počinjale osobnom, pa zajedničkom molitvom. Potom je slijedio doručak. Nahranjenih duša i tijela krenule bismo u dugi radni dan: odlasci na teren u naselja, škole, institucije, obitelji, na sastanke, obilazak staraca... I uza sve to pripreme, kupnje… Umornih tijela i sretne radi Božje blizine vraćale bismo se kući. Zahvalivši se na sv. Misi u 18 sati, otišle bismo na počinak.
Bile su nam potrebne brojne dozvole za ulazak i djelovanje u pojedinim dijelovima gradova, naseljima, crkvama, Dozvole za djelovanje od crkvenih i državnih tijela dobivale smo bez poteškoće i u Venezueli i kasnije u Kubi, no morale smo svaki put same odrediti rok, recimo četvrtak – pa bi onda dobili dozvolu idući utorak ili iduću srijedu.
„Gdje želite ići“ – pitali bi nas. „Tamo gdje drugi ne žele“ bio je naš odgovor. I poslali su nas. Poslali su nas u opasne četvrti; Salinas, san Pedro Luis y las Brisas.
s. Ljilja Lončar