Moje ime je Clever Daniel Kikwembe i HIV sam pozitivan. Možda vam je poznato, a možda i ne, da Tanzanija ima 1.6 milijuna osoba koje su zaražene HIV-om, a među njih se ubrajam i ja. AIDS je na samom vrhu ljestvice bolesti s kojom se Tanzanija bori. Troši se mnogo novca kako bi se spriječilo širenje ovog virusa kroz preventivne akcije i kroz akcije kontrole bolesti medikamentnim tretmanima. Međutim virus je i dalje u prednosti.

Imam 15 godina i živim sa tetom po imenu Frola u malom mjestu Rujewa. Kuća u kojoj živimo je tradicionalna afrička kuća sazidana od zemljanih blokova prekrivenih blatom. Majku, koja je također bila HIV pozitivna, sam izgubio u trećoj godini života. U školu sam prestao ići. Virus koji nosim uvijek stvara neke probleme. Visoka temperatura, bolovi u zglobovima, ograničena pokretljivost, umor, osip na koži i razne infekcije je sve ono što ometa moj normalan život i redovite odlaske u školu. Nakon posljednjih tretmana se osjećam dobro, čak mogu i trčati! Sretan sam.

Osobe oboljele od AIDS-a u Tanzaniji nisu netko koga želiš imati u svojoj blizini. Možda zato što se od njih ne može puno toga očekivati? Možda zato što su „ograničenog trajanja“? Možda zato što više ne izgledaju onako kako su izgledali prije zbog pojave vanjskih simptoma po tijelu? Ne znam.

Čini se da se i moj otac priklonio razmišljanju većine. Ni on me ne želi. Napustio me nakon majčine smrti, čijeg se lika ne sjećam, ali „je svakodnevno osjećam“. Osjećam je i onda kada imam nesnošljive bolove koji preplave moje tijelo, osjećam je i onda kada mogu trčati, osjećam njenu odsutnost, osjećam...

A otac i pitanje „Zašto?“ uvijek idu jedno uz drugo. U svojoj trećoj godini života još sam bio živahan i razigran dječak. Moji simptomi su došli puno kasnije. Bio sam „normalno dijete“. Mogli smo iskoristiti to vrijeme, a zašto nismo? Mogli smo skupa slaviti moje rođendane, a zašto nismo? Mogli smo slaviti i moj prvi dan škole, a zašto nismo? Ali moram ti reći oče, iako odrastao i sa pomalo izmijenjenim vanjskim izgledom, u meni još živi onaj isti živahni i razigrani dječak, koji svakodnevno iščekuje tvoj dolazak, da ti poklonim ono jedino što imam i čuvam sve te godine za tebe. To je zagrljaj djeteta koje želi biti prihvaćeno i voljeno. Osjećam da nam preostaje još vremena za igru, za razgovor o mojoj majci, za razgovor o tvom životu i tvom djetinjstvu...

Priča dječaka Clevera, koji je u programu ZDENCA, je jedna od mnogih sličnih sudbina djece zaražene HIV-om. Mnogi od njih su napušteni po sirotištima. Zahvaljujući svojoj teti, Clever je ostao u obitelji. Nedavno proglašena svetom, Majka Terezija je kazala kako vidi Boga u svakom ljudskom biću. Nažalost više puta i sami promatramo svijet i ljude oko sebe ovozemaljskim ljudskim, a ne duhovnim očima. To nam ne dozvoljava da spoznamo ljepotu Božije kreacije u svakom ljudskom biću, bilo ono gubavac, invalid ili HIV pozitivan kao mali Clever. Ne dozvoljava da se otvorimo za ljubav, jer svi smo stvoreni da ljubimo i da budemo ljubljeni.

J.B.