Sirotište Chipole
Želimo Vam prenijeti najnovije vijesti iz našeg omiljenog sirotišta Chipole o kojem brinemo već 11 godina.
Chipole se nalazi u pokrajini Songea, na jugu Tanzanije, blizu granice s državom Malawi.
Putovanje iz naše misije Ujewe do Chipola trajalo je 7 sati. Krenuli smo ujutro u 6 sati, a stigli oko 14 sati.
Na putu prema Chipole izmijenili smo tri godišnja doba i krajolik. Od uspinjanja na planinu kroz mjesto Njombe gdje nas je zatekla gusta magla i kiša, ljudi u debelim jaknama. Tu smo stali naliti gorivo i kupiti poklone za djecu i doručkovali.
Mjesto na kojem smo odlučili jesti je mala prostorija u koju se uguralo više ljudi nego što je prikladno. Ana, naša volonterka i Kasanga, naš vozač odlučili su se za juhu i meso, dok sam ja htjela po običaju doručkovati jaja. No ostala sam zbunjena jer su mi nudili jaja po dvije različite cijene, dok Ana nije objasnila. Postoji kako oni zovu kemijsko/umjetno jaje koje nema žumanjka ili pak ima ali je crne boje ili ću prirodno jaje koje je duplo skuplje. Naravno zbog skeptičnosti i što nikad nisam vidjela a ne mogu niti zamisliti da jedem jaje s crnim žumanjkom odlučila sam se za prirodno jaje koje je jako malo. Ana mi je rekla da upravo jer je malo, a i skupo većina ljudi jede to umjetno jaje koje je značajno veće.
Nakon doručka nastavili smo put gdje je nakon hladnoće i guste magle uslijedila vožnja niz planinu gdje se i s jedne i druge strane ceste moglo uživati u prekrasnom i nepreglednom pogledu na polja čaja i visokih stabala koja okružuju kao ograda plantaže. Kao da mi je pročitala misli, Ana vidjevši moj zadivljeni pogled dala mi je informaciju da ta polja koja su se protezala oko 1 sata vožnje pripadaju engleskom prijestolonasljedniku princu Charlesu. Tad sam progutala knedlu jer mi je poznato koliko taj čovjek ima, a koliko ovdje ljudi nemaju.
Temperatura je vrlo brzo počela rasti, nebo se razvedrilo i opet je krenula prilagodba na vrućinu sa spuštenim prozorima, dok sa svih strana u autu puše i raznosi mi kosu preko očiju. No čovjek se i na to navikne. Nakon duge vožnje, što brze što spore, zbog policijskih punktova uz cestu, ubrzo smo stigli u Songeu, gdje smo odlučili brzinski ručati. Znali smo kada stignemo u sirotište da za hranu nećemo više imati vremena, čekalo nas je dosta posla.
Dolaskom u Chipole bila sam zadivljena veličinom kompleksa, gdje se nalazi osim sirotišta, osnovna i srednja škola, velika crkva, zgrada u kojoj su smještene časne sestre Benediktinke, kojih je ovdje vise od 300.
Ubrzo smo se susreli s časnim sestrama kojima smo srdačno prenijeli pozdrave iz Hrvatske i predali donacije naših dobročinitelja. Sestra Akvinata koja već 26 godina neumorno brine za djecu sirotišta Chipole, odvojila je svoje vrijeme i provela nas kroz kompleks.
Kada smo stigli u dio gdje se nalazi sirotište, znala sam da se trebam pripremiti na malenu dječicu od kojih neki nemaju ni mjesec dana, a napuštena su od roditelja. Neka djeca su pronađena uz cestu. Srce želi da iskoči, ali to su djeca.
Proveli smo vrijeme s njima grleći ih, nasmijavajući ih, pružajući im nježnost koja im je oduzeta zbog napuštenosti.
Nakon prvotnog dojma tih malenih lica koja hrle nama u susret, stegnuto srce nam se brzo opustilo i s dječicom smo se igrali, skroz malenu smo ljubili i grlili, pjevušili im, da osjete ljudsku nježnost i brigu.
Vrijeme je brzo proletjelo, nakon prespavane noći, jutarnje sv. Mise, doručka u društvu s. Akvinte koja nam je pričala svoja iskustva te kako je samo Bog dragi iz dana u dan osnažuje u daljnjoj brizi za svu tu djecu. Posjetili smo i stariju djecu, našu kumčad, dijelili slatkiše. Ravnateljici škole uručili novac za knjige, uniforme, torbe, obuću i hranu za cijelu sljedeću školsku godinu. U 11 mjesecu završava ova školska godina, a u siječnju počinje nova. Prenijeli smo im pozdrave kumova i prenijeli njihove želje da budu uspješni u školi i izrasli u obrazovane i odgovorne mlade ljude.
Došlo je i vrijeme povratka u naš stacionar misiju Ujewa. Odlučili smo ne stajati po putu, nego hranu kupiti i jesti u autu. Znali smo da se moramo vratiti u Ujewu do 22 sata, jer tada se puštaju psi čuvari koji ne štede ni prijateljska lica.
Vratili smo se sa velikim dojmom djece iz sirotišta, dozom tuge zbog njihovih sudbina, a ujedno i radosti što smo im mogli donijeti i uručiti sredstva za hranu, odjeću i lijekove. Veselila me spoznaja da smo toj dječici priuštili igru i zabavu, nježnost i brigu, iako kratko vrijeme. Usnula sam u dubok i spokojan san.
Anđela Salapić, volonterka
