Četvrtak, 28.07.2022. 08:24

Priča o Bahatiju

Prošlo je četiri dana otkako smo stigle u misiju Ujewa. Mirjana i ja s radošću i nestrpljenjem iščekivale smo naše prvo zajedničko nedjeljno misno slavlje ovdje u Tanzaniji.

 

 

Prvi put sam u Africi, ali imam snažan osjećaj pripadnosti ovome narodu. Ovi ljudi su moja druga obitelj, misao je koja mi je u ovih samo nekoliko dana više puta prostrujala glavom i srcem. Na kraju Svete Mise, župnik, pater Romanus pozvao nas je posvjedočiti o razlozima našeg dolaska u misiju. Nisam se pripremala za govor i bila sam jako uzbuđena, ali u trenutku kad sam se popela na ambon i počela govoriti, moj nesavršeni engleski zasjenila je zahvalnost, radost i sreća koje su izlazile iz srca i u tom trenutku jedino je to bilo važno. Nakon svjedočenja, župljani su nas pozdravili pljeskom dobrodošlice i sve se činilo nestvarno. Moj san o odlasku u misije napokon se ostvario i tada sam toga postala svjesna. Krenule smo prema klupi u kojoj je sjedilo puno djece. Znatiželjno su gledala u nas i kupila nas svojim širokim osmjesima. Po završetku mise poželjela sam se fotografirati s tim preslatkim, crnim glavicama.

 

 

Pored djece na klupi odjednom sam primijetila dečka tužna lica koji je sjedio u prašnjavoj i pohabanoj odjeći. Bio je invalid, a ispod predugih poderanih hlača nazirala su se bosa deformirana stopala. Mirjana mi je ispričala kako su ga ona i jedan od župljana upravo prenijeli iz invalidskih kolica u klupu. Jako ju je dirnuo susret s njim i ni ne primjećujući ostalu djecu sjela je pored njega, zagrlila ga i zatražila da ih slikam. Kasnije smo saznali da je dečku ime Bahati, ima 30 godina, živi s majkom i svake nedjelje dolazi sam na Svetu misu u svojim starim rasklimanim kolicima.

 

 

Nakon Svete mise započele smo edukaciju s volonterima koja se redovito održava vikendom. Nakon što smo završili s podukom, zadržala sam se u razgovoru s Williamom, jednim od volontera, a Mirjana je ponovno susrela Bahatija koji je nemoćan i sam sjedio u svojim kolicima nasred ceste u blizini škole. Prišla mu je kako bi ga pozdravila, a on joj je rukom pokazao potrgani kotač. Nije se mogao sam odvesti kući. Odmah smo se raspitale možemo li popraviti kolica ili kupiti nova.

 

 

U međuvremenu je stigao dečko na motoru (pikipiki) koji je htio naplatiti Bahatiju prijevoz do kuće. Pridružila sam se Mirjani koja mi je suznih očiju ispričala što se dogodilo. Razgovarala je s vozačem motora i zamolila ga da ne naplati prijevoz Bahatiju, potaknuvši ga na solidarnost s čovjekom u nevolji. Vozač je pristao i nije naplatio Bahatiju prijevoz. Njegovo lice se u trenutku promijenilo, iz njega su isijavali zadovoljstvo i radost zbog dobra koje je učinio.

 

 

Svi smo dobili priliku iskazati milosrđe. Vozač je omekšao svoje srce i odvezao Bahatija kući, a mi smo odlučile, uz pomoć donacija dobrih ljudi iz Hrvatske, Bahatiju kupiti nova kolica jer smo u njemu toga dana susrele Isusa.

Ana