Mi smo brat i sestra Villarroel: ja sam Daniel i imam deset godina, moja sestra Elizabeth ima četrnaest godina. Živimo u Venezueli, na otoku Margarita, u naselju Pedro Luis Briceño. Ne idemo u školu jer dolazimo iz druge regije zemlje i nemamo potrebne dokumente kako bismo mogli pohađati državnu školu. Živimo u kući moje bake s tatom i maćehom i još četvero braće i sestara. Majka nam jako nedostaje, suživot s maćehom nije dobar i svakodnevno plačemo za majkom. Naš otac radi kao čuvar, a plaća mu iznosi samo 30 kuna i 48 lipa - to je zakonski minimalac kojim može kupiti samo kilogram riže i leće.

Otac kaže da je prije 2000. godine i socijalizma Margarita bio jako razvijen otok koji je živio od turizma i safarija. Imali smo puno lavova i žirafa za safari. Ali onda je predsjednik Chavez, htijući da niža klasa dobije moć u svoje ruke, dozvolio da oružje može nabaviti tko god hoće, pa su počeli divljački obračuni i kriminal je praktički legalno ušao u društvo. Zaredale su se pljačke i ubojstva lokalaca i turista. Razvila se i trgovina drogom, koja nije legalna, ali je javna, jer je u nju otvoreno uključena i policija i vojska. Iz Kolumbije preko Margarite droga ide u svijet, a tome sudjeluju i mali ljudi s našeg otoka. Oni koji imaju barku, drogu prebacuju na otvoreno more gdje ih dočekuju veći brodovi. Ostali dilaju. Svatko se snalazi kako zna i može da preživi, a mnogi pritom i stradaju.

U kuću naših susjeda jučer je upala krimi policija. Istjerali su cijelu obitelj ispred vrata i pred njihovim očima ubili oca kojeg su tražili u vezi nekog razbojstva, jer je već ranije par puta bio uhićivan. Onda su njegovo tijelo ostavili obitelji da ga pokopa i otišli. Takvih sprovoda bude bar jedan tjedno i po dva ubojstva šefova bandi. U bande su uključeni skoro svi, od tinejdžera do odraslih, a te bande se svako malo zavade. Najsiromašnija naselja se smatraju najopasnijima jer se uglavnom tu razvija delikvencija. Djeca su i u kući i vani izvrgnuta agresiji i opasnosti. Svatko je svakome opasnost.

I eto, u jedno takvo mjesto je iz Hrvatske došla udruga Zdenac. Ulazna vrata njihove kuće su sva izrešetana mecima, ali oni ih i dalje svaki dan otvaraju za nas. Moja sestra i ja više volimo biti u Zdencu - Aljibe nego kod kuće s maćehom. U Zdencu smo pronašli mjesto puno ljubavi i bratstva, u kojem se svi prema nama dobro odnose. Uče nas molitvi i dobrom ponašanju, tu se družimo s drugom djecom i bavimo sportom. Zahvaljujući Vašem dobrom srcu svaki dan imamo za jesti. Svake godine dobijemo nove hlače, majicu i cipele. Jako smo zahvalni na svemu što radite za nas i želimo i dalje biti dijelom te velike obitelji Zdenac - Aljibe.

I.G.